Sergej Vasiljevič Rahmanjinov (rus. Сергей Васильевич Рахманинов, Semjonovo, 1.4. 1873. – Beverly Hills, 28.3. 1943.) ruski pijanista, dirigent i kompozitor.
Rahmanjinov, smatran od mnogih najvećim pijanistom XX vijeka, posjedovao je legendarne tehničke mogućnosti i osjećaj za ritam – njegovi dugački prsti su pokrivali 13 intervala na klavijaturi (raspon od 30 centimetara). Kao kompozitor stvorio je, između ostalog, četiri klavirska koncerta, tri simfonije, dvije klavirske sonate, tri opere, 24 preludija, više horskih djela, rapsodiju na temu Paganinija. Većina njegovih djela je u stilu poznog romantizma srodno Čajkovskom ali i pod očitim uticajem Šopena i Lista.
Život
Mladost
Rođen je u Semjonovu, blizu Novgoroda u severo-zapadnoj Rusiji, u imućnoj porodici. Roditelji su od mladog Sergeja očekivali nastavak već uhodane vojne karijere. Otac mu je, naime, bio oficir, a majka generalova kći, tako da je Sergeju, već po inerciji, bilo predviđeno visoko mjesto u vojnoj hijerarhiji. Njegovi roditelji su bili pijanisti amateri, a svoje prve časove klavira dobio je od majke na njihovom imanju u Onjegu. Roditelji ipak nisu primijetili izuzetan talenat koji je posjedovao mladi Sergej.
Zbog finansijskih poteškoća, porodica se preselila u Sankt Peterburg gdje je Sergej pohađao Konzervatorijum, prije nego što je prešao u Moskvu, gdje su mu učitelji klavira bili Nikolaj Zverev i Aleksandar Siloti. Moskovski život s proslavljenim Zverevom nije bio lak, jer je stari mentor imao čelični karakter, a svoju, gotovo vojničku disciplinu, je praktikovao na učenicima.
Već u svojim ranim godinama pokazao je veliku veštinu i u komponovanju. Dok je još uvijek bio na studijama, napisao je operu iz jednog čina – Aleko (za koju je nagrađen zlatnom medaljom za kompoziciju), svoj prvi koncert za klavir i svoj čuveni Preludijum u c-molu. Rahmanjinov je Zverevu povjerio svoju želju da komponuje više, tražeći posebnu sobu gdje bi mogao da komponuje u miru i tišini, ali je Zverev vidjeći u njemu samo pijanistu, prekinuo svoje veze sa njim. Tišina na relaciji Rahmanjinov-Zverev je trajala pune tri godine. Međutim, nakon velikog uspjeha Aleka, Zverev ga je prihvatio kao pijanistu i kompozitora. Prva ozbiljnija djela za klavir je komponovao i izveo kao učenik kod Zvereva dok je imao trinaest godina. 1892, sa devetnaest godina, završio je svoj Koncert za klavir No. 1 (Op. 1, 1891) kojeg je preradio 1917.
Početne prepreke
Rahmanjinova Simfonija No. 1 (Op. 13, 1896) imala je svoju premijeru 27. marta 1897. godine, ali je bila uništena kritikama. Ovaj očajan prijem svog djela, i nervoza što se Crkva protivila njegovoj ženidbi sa svojom rođakom Natalijom Satinom, dovela je Rahmanjinova do nervnog sloma.
Tokom narednih godina veoma malo je stvarao, sve dok nije krenuo na časove autosugestivne terapije koje je držao psiholog Nikolaj Dal. Ubrzo je povratio svoje samopouzdanje i stvorio djelo koje je posvetio Dr. Dalu – Koncert za klavir No. 2 (Op. 18, 1900-01), melodiju koja jednostavno ostavlja bez daha. Djelo je veoma dobro primljeno na premijeri na kojoj je Rahmanjinov bio solista i do danas je ostalo kao jedno od njegovih najpopularnijih kompozicija.
1902. mu je dozvoljeno da se oženi Natalijom, a njihovom braku koji je trajao do kompozitorove smrti, dobili su dvoje djece. Posle nekoliko uspješnih nastupa u svojstvu dirigenta, 1904. godine mu je ponuđen posao dirigenta u Boljšoj teatru, koji je zbog političkih razloga morao da napusti dvije godine kasnije. Zatim se, 1908. preselio u Italiju, a kasnije i u Njemačku, čekajući da se politička situacija u Rusiji normalizuje. U to vrijeme je napisao i svoju bravuru – Koncert za klavir No. 3 (Op. 30, 1909.), putovao je dosta po svijetu i dirigovao u brojnim respektabilnim teatarskim kućama.
Emigracija u SAD
Svoju prvu turneju u Sjedinim Američkim Državama, kao pijanista, je imao tokom 1909. godine, a ova veoma uspješna turneja ga je učinila popularnom ličnošću u Americi. Nakon Oktobarske revolucije iz 1917, koja je značila kraj stare Rusije, Rahmanjinov je, poput mnogih drugih ruskih umjetnika, zajedno sa svojom porodicom zauvijek napustio svoju otadžbinu.
Emigracijom u Ameriku 1918. godine, započeo je novi period njegovog života i stvaranja, u kome je kompozitorska aktivnost ostala, nažalost, tek u drugom planu, dijelom zbog toga što je morao držati veliki broj koncerata kako bi izdržavao porodicu, a dijelom i zbog nostalgije za rodnim krajom. Pad u stvaralaštvu Rahmanjinova je bio značajan. Između 1892. i 1917. (za vrijeme života u Rusiji) napisao je 39 kompozicija, dok je u periodu između 1918. i njegove smrti 1943, živjeći u SAD, završio samo 6 djela.
Kako su godine prolazile, bio je sve više melanholičniji i svjesniji činjenice da se više nikada neće vratiti u svoju voljenu otadžbinu. Mnogi koji su ga poznavali, kasnije su ga opisivali kao najtužnijeg čovjeka koga su ikada znali. Uprkos tome, njegova Rapsodija na temu Paganinija, danas jedno od njegovih najpoznatijih djela, je napisano u to doba (1934.) u Švajcarskoj.
Rahmanjinov i njegova žena postali su američki državljani 1.februara, 1943. Njegov poslednji koncert koji je održan 17.februara, 1943. na Univerzitetu u Tenesiju, proročki je sadržao Šopenovu sonatu u kojoj je čuveni posmrtni marš.
Smrt
Rahmanjinov je umro 28. marta 1943. godine na Beverli Hilsu u Kaliforniji, nekoliko dana prije svog 70-og rođendana. Sahranjen je u Njujorku.
