Sir David Lean (25. mart 1908. – 16. april 1991.), engleski filmski reditelj i producent, najpoznatiji po epskim filmovima kao što su Lawrence od Arabije, Most na rijeci Kwai i Doktor Živago.
Rani život
Rođen je u Croydonu, Gornji London u porodici Francisa Williamsa le Bounta Leana i Helene Tangyje. Njegovi roditelji bili su kvekeri, a on je pohađao kvekersku školu u Readingu.
Filmska karijera
Montaža
Lean je započeo rad na filmu kao pomoćnik zadužen za klapu. Oko 1930. je radio kao montažer na filmskim žurnalima. Njegova karijera u dugometražnim filmovima počela je s Escape Me Never 1935.
Montirao je filmske produkcije Gabriela Pascala, dva pozorišna komada Georgea Bernarda Shawa: Pygmalion (1938.) i Major Barbara (1941.), te filmove Powella i Pressburgera, Forty-Ninth Parallel (1941.) i One of Our Aircraft is Missing (1942.).
Režiranje
Njegov prvi rediteljski posao bila je saradnja s Noelom Cowardom na filmu In Which We Serve (1942.), a nakon toga je uspješno adaptirao nekoliko Cowardovih komada u filmove. Neki od njih bili su: This Happy Breed (1944.), Blithe Spirit (1945.) i Brief Encounter (1945.).
Nakon toga su slijedile dvije uspješne adaptacije romana Charlesa Dickensa: Velika očekivanja (1946.) i Oliver Twist (1948.), kao i The Sound Barrier (1952.), saradnja s dramaturgom Terenceom Rattiganom, i ono što mnogi smatraju najboljom verzijom Hobsonovog izbora (1954.), temeljenog na komadu Harolda Brighousea.
Film Ljetnje doba (1955.) označio je novu eru i za Leana. Bio je to njegov prvi film u boji, a u potpunosti je sniman u Veneciji. U glavnoj ulozi je nastupila Katharine Hepburn kao srednjovječna Amerikanka koja doživljava romansu na ljetovanju u Veneciji.
Sljedećih godina, Lean je snimio blockbustere po kojima je najviše poznat: Most na rijeci Kwai (1957.), za koji je dobio Oscara, nakon čega je slijedio još jedan za Lawrencea od Arabije (1962.). Doktor Živago (1965.) bio je još jedan veliki hit, ali nakon Ryanove kćeri 1970., prestao je režirati sve do filma Put u Indiju (1984.), koji će mu biti i zadnji. 1984. je dobio titulu viteza.
Planirao je epsku produkciju Nostroma Josepha Conrada, ali je umro od raka u 83. godini. Marlon Brando, Paul Scofield, Anthony Quinn, Christopher Lambert, Isabella Rossellini i Dennis Quaid bili su među glumcima koji su trebali nastupiti u filmu.
Reputacija
Leanova reputacija kod kritičara se mijenjala tokom godina. Dok su njegovi rani britanski filmovi zaradili gotovo jednoglasne pohvale, njegovi epski filmovi bili su predmet kontroverzi i diskusija.
Neki kritičari, kao što su Pauline Kael i Andrew Sarris, nisu imali dobro mišljenje o epicima, tvrdeći kako su to vizuelni spektakli bez imalo kompleksnosti – mišljenje koje će Leanovi oštri kritičari zadržati do danas. U svojoj recenziji Doktora Živaga, Richard Schickel je napisao kako je film, iako s mnogo grešaka, veliki film ako se u obzir uzme samo vizuelni dojam; međutim, mnogi drugi kritičari su hvalili scenarije Leanovih epova (koje su napisali Carl Foreman, Michael Wilson i Robert Bolt), koje su smatrali inteligentnijim, literarnijim i vjerodostojnijim od mnogih drugih scenarija za epske filmove.
Kao što je sam Lean istakao, njegove filmove su najviše cijenili kolege reditelji. Steven Spielberg i Martin Scorsese su posebno bili veliki obožavaoci Leanovih epskih filmova, te su obojica tvrdila kako je on izvršio velik uticaj na njihov rad. (Obojica su pomagala u restauraciji Lawrencea 1989. koji je, kad je ponovno objavljen, oživio Leanovu reputaciju).
Zanimljivosti
Uloga Petera O’Toolea kao ekscentričnog reditelja u filmu Kaskader (1980.) je djelimično temeljena na Leanu, koji je sarađivao s O’Tooleom na Lawrenceu od Arabije.
Često je navodio Johna Forda kao jednog od svojih omiljenih reditelja, a koristio je njegove Tragače (1956.) kao referencu dok je snimao epske filmove (npr. Lawrence i Živago). Drugi veliki uticaj bio je film Kinga Vidora, Velika parada (1926.), na koji se referisao u sceni iz Živaga.
Omiljeni je reditelj Stevena Spielberga, Martina Scorsesea, Georgea Lucasa i mnogih drugih. Lucas se referisao na njegove filmove, posebno na Lawrencea, kroz svoj serijal Ratovi zvijezda.
Nekoliko puta je pokušao sarađivati s Marlonom Brandom, kojem je namijenio ulogu Victora Komarovskog u Doktoru Živagu (koja je otišla Rodu Steigeru), kao i majora u Ryanovoj kćeri, a imao ga je u vidu i za produkciju Nostroma kojeg je planirao snimiti prije smrti. Međutim, nije mu htio dati naslovnu ulogu u Lawrenceu, jer je preferirao engleskog glumca; Spiegel je htio Branda za ulogu T.E. Lawrencea, dok je Lean bio protiv.
Režirao je neke scene filma Najveća priča ikad ispričana (1965.), dok je George Stevens obavljao lokacijska snimanja u Nevadi. U većini njegovih scena pojavili su se Claude Rains i Jose Ferrer, koji su prije toga radili s njim u Lawrenceu od Arabije.
Na šest filmova je sarađivao s Alecom Guinnessom. Lean je adaptirao Guinnessovu pozorišnu verziju Velikih očekivanja za svoj drugi film te se tako osjećao odgovornim za Guinnessovu filmsku karijeru; Guinness je odmah odbacio takvu tvrdnju. To, uz Guinnessov perfekcionizam i teški karakter i ono što je smatrao Leanovim autoritarnim držanjem na snimanju filma, uzrokovalo je svađu gotovo na svakom filmu na kojem su radili zajedno. Uprkos razlikama, njih dvojica su uvijek imali visoko mišljenje jedan o drugome te su nastavili raditi zajedno tokom svojih karijera.
Među filmovima koje je pokušao snimiti, ali je bio prisiljen prepustiti ih drugima, bili su: The Wind Cannot Read (1958.), Bounty (1984.), Moja Afrika (1985.) i Carstvo sunca (1987.).
U devedesetim je u njegovom rodnom Gornjem Londonu izgrađen bioskop u njegovu čast, The David Lean cinema.
Filmografija
Borimo se na moru (1942.)
This Happy Breed (1944.)
Blithe Spirit (1945.)
Brief Encounter (1945.)
Velika očekivanja (1946.)
Oliver Twist (1948.)
The Passionate Friends (1949.)
Madeleine (1950.)
The Sound Barrier (1952.)
Hobsonov izbor (1954.)
Ljetnje doba (1955.)
Most na rijeci Kwai (1957.)
Lawrence od Arabije (1962.)
Doktor Živago (1965.)
Ryanova kći (1970.)
Put u Indiju (1984.)
Za Press priredio: Dragan Leković
