Miloš Spaić, koordinator Prave Crne Gore za pitanja osoba sa invaliditetom često ukazuje na status i položaj osoba sa inveliditetom u Crnoj Gori ovog puta osvrnuo se na pravo sticanja i svrhu isplate lične invalidnine kroz naš pravni sistem.
Spaić, između ostalog u saopštenju navodi da, svako ko ima 80 ili više odsto individualnog ili kumulativnog oštećenja nedvosmisleno ima otežano funkcionisanje i skuplji život u odnosu na druge, te mora ostvarivati pravo na ličnu invalidninu.
Njegov tekst prenosimo integralno:
Lična invalidnina je jedno od prava iz oblasti socijalne zaštite, a definiše se kao nadoknada osobama sa invaliditetom zbog prepreka u funkcionisanju. Crnogorski pravni sistem ličnu invalidninu prepoznaje u članu 32 Zakona o socijalnoj i dječjoj zaštiti, u kome se kaže da pravo na ličnu invalidninu imaju osobe sa teškim invaliditetom. Svrha lične invalidnine jeste da licima sa invaliditetom olakša život.
Pravilnikom o medicinskim indikacijama za ostvarivanje prava na materijalno obezbjeđenje, dodatka za njegu i pomoć, ličnu invalidninu i naknadu zarade za rad sa polovinom punog radnog vremena u članu 4 se određuje na osnovu kojih se dijagnoza ostvaruje pravo na ličnu invalidninu. Problem predstavlja činjenica da u nabrojanim dijagnozama nema određenih teških invaliditeta, tako da je veliki broj lica sa tim invaliditetima otvoreno diskriminisan ovim Pravilnikom.
Na primjer, u Pravilniku ne postoji dijagnoza vezana za potpuno oštećenje vida, te ove osobe nemaju pravo na ličnu invalidninu. Svaki invaliditet od 100 posto sam po sebi mora biti težak invaliditet. Ovakvih primjera je mnogo za različite vrste invalidnosti, bilo jedinstvene ili kumulativne. Sporni Pravilnik je diskriminatoran i nije uskladu sa zakonom, a osnovno načelo prava jeste da niži pravni akt mora biti usklađen sa višim. Diskriminacija, koja se čini primjenom datog Pravilnika, izostavljanjem pojedinih dijagnoza sa spiska, zabranjena je Zakonom o zabrani diskriminacije lica sa invaliditetom i Konvencijom UN o pravima osoba sa invaliditetom. Diskriminacija se zabranjuje u Preambuli Konvencije UN o pravima osoba sa invaliditetom gdje se kaže: “Priznajući takođe da je diskriminacija protiv bilo koje osobe po osnovu invalidnosti kršenje urođenog dostojanstva ljudskog bića”.
Dakle, iz Pravilnika se moraju izbaciti dijagnoze, a kriterijum za ostvarivanje prava na ličnu invalidninu mora biti isključivo utvrđeni procenat invalidnosti, koji utvrđuju ljekari specijalisti za ovu oblast.
Na primjer, prema Pravilniku o kriterijumima i uslovima za utvrđivanje procenta invaliditeta, preostale radne sposobnosti i mogućnosti zaposlenja Zavoda za zapošljavanje Crne Gore, invaliditet je bez diskriminacije klasifikovan u tri kategorije: laki od 29 do 49, umjereni od 50 do 79 i teški od 80 do 100 posto.
Republika Srpska i Hrvatska imaju dobra i nediskriminatorna rješenja po pitanju lične invalidnine. U Republici Srpskoj, pravo na ličnu invalidninu ostvaruju lica: koja su zavisna od pomoći i njege drugog lica, sa oštećenjem sluha i oboljela od rijetke bolesti sa tjelesnim oštećenjem većim od 70 posto; kao i sa oštećenjem urogenitalnog sistema od 100 posto. Pravo na ličnu invalidninu se u Hrvatskoj priznaje djetetu i osobi kod koje utvrđen četvrti stepen težine invaliditeta.
