Čuveni psiholog otkriva šta je to što po njemu određuje sudbinu skoro svakog čovjeka
Erik Bern je bio čuveni kanadski psihijatar, autor koncepta traksacione analize, odnosno programiranja ličnosti, kao i teorije igara. Njegova psihološka knjiga “Koju igru igraš?” postala je bestseler, a transakciona analiza se izučava širom svijeta. Bern je siguran da je život svakog čovjeka programiran do pete godine, a onda svi živimo po ovom scenariju.
Pročitajte neke od citata čuvenog psihijatra:
1. “Scenario je životni plan koji se postepeno odvija, koji se formira u ranom djetinjstvu, uglavnom pod uticajem roditelja. Ovaj psihološki impuls velikom snagom gura čovjeka naprijed ka svojoj sudbini, i to vrlo često bez obzira na njegov otpor ili slobodan izbor.”
2. “U prve dvije godine ponašanje i misli djeteta programira uglavnom majka. Ovaj program čini početni okvir njegovog scenarija, “primarni protokol” o tome ko treba da bude, odnosno da li treba da bude “čekić” ili “nakovanj”.”
3. “Kada dijete napuni šest godina, njegov životni plan je gotov. To su dobro znali sveštenici i učitelji srednjeg vijeka, govoreći: „Ostavite mi dijete do šest godina, pa ga uzmite nazad“. Dobar vaspitač može čak i da predvidi kakav život čeka dijete, da li će biti srećno ili nesrećno, da li će biti pobjednik ili gubitnik.”
4. “Plan za budućnost se sastavlja uglavnom prema uputstvima porodice. Neke od najvažnijih tačaka mogu se otkriti prilično brzo, već u prvom razgovoru, kada terapeut pita: “Šta su vam roditelji govorili o životu kada ste bili mali?”
5. “Iz svake indikacije, u bilo kom indirektnom obliku da se formuliše, dijete pokušava da izvuče njenu imperativnu srž. Tako on programira svoj životni plan. Mi to nazivamo programiranjem jer efekat instrukcije postaje trajan. Želje roditelja dijete doživljava kao zapovijest, kao takva može ostati do kraja života, ako se u njoj ne dogodi neki dramatičan preokret ili događaj. Samo velika iskustva, kao što su rat, ili ljubav koju roditelji ne odobravaju, mogu ga odmah osloboditi. Zapažanja pokazuju da životna iskustva ili psihoterapija takođe mogu proizvesti oslobođenje, ali mnogo sporije.”
6. “Najčešće odluke djece, a ne svesno planiranje u odraslom dobu, određuju sudbinu čovjeka. Šta god ljudi mislili ili govorili o svom životu, često se čini da ih neka moćna privlačnost tjera da negdje teže, vrlo često nimalo u skladu sa onim što piše u njihovim autobiografijama ili radnim knjigama. Oni koji žele da zarade gube novac, dok se drugi nekontrolisano bogate. Oni koji tvrde da traže ljubav izazivaju samo mržnju čak i kod onih koji ih vole.”
7. “U životu čovjeka scenarijski ishod je predviđen, propisan od roditelja, ali će biti nevažeći dok ga dijete ne prihvati. Naravno, prihvatanje nije praćeno fanfarama i svečanom povorkom, ali, ipak, jednog dana dijete može to izjaviti sa svom mogućom iskrenošću: “Kad porastem, biću ista kao mama” ili “Kad porastem, biću kao tata”.
8. “Programiranje se uglavnom odvija na negativan način. Roditelji pune glavu svojoj djeci ograničenjima. Ali ponekad daju dozvolu. Zabrane otežavaju prilagođavanje okolnostima (neadekvatne su), dok dozvole daju slobodu izbora. Dozvole ne dovode dijete u nevolje osim ako nisu praćene prinudom. Prava dozvola je jednostavno “možete”, poput dozvole za ribolov. Niko ne tjera dečaka da peca. Ako hoće – peca, ako neće – ne peca već se bavi sa onim što hoće i kada okolnosti dozvoljavaju.”
9. “Dozvola nema nikakve veze sa obrazovanjem o permisivnosti. Najvažnije dozvole su dozvole da se voli, da se mijenja, da se uspješno nosi sa svojim zadacima. Osoba koja ima takvu dozvolu je odmah vidljiva, kao i ona koja je vezana svim vrstama zabrana.”
10. “Ponovo treba naglasiti: biti lijep (kao i biti uspješan) nije stvar anatomije, već dozvole roditelja. Anatomija, naravno, utiče na ljepotu lica, ali samo kao odgovor na osmjeh oca ili majke može lice ćerke da procvjeta pravom ljepotom. Ako roditelji vide sina kao glupo, slabo i nespretno dijete, a ćerku kao ružnu i glupu djevojčicu, onda će to i biti.”
Izvor: Večernje novosti
