Hajde da se manemo sujeta, ako se svi kunemo u Crnu Goru i glas naroda, sjednimo za sto i pokažimo da se otadžbini može služiti i iz fotelje ministra, ne mora se biti premijer po svaku cijenu. Ili je možda partijski korisnije biti premijer smijenjene Vlade i organizovati izbore, nego sjesti na sopstvjenu sujetu i biti ministar u Vladi koja je izraz većinske narodne volje, poručuje predsjednik Odbora Prave Crne Gore Pljevlja i član predsjedništva Novica Stanić.
Kako ono bješe Kantov princip? „Zvjezdano nebo nad nama i moralni zakon u nama“. Zvjezdanog neba nikad nije falilo iznad Crne Gore, a moralni zakon je definisao Marko Miljanov svojim „Primjerima čojstva i junaštva“, po kome je junaštvo braniti sebe od drugoga, a čojstvo braniti drugoga od sebe. Ovih dana potvrdila se stara narodna mudrost koja kaže: „Ko drugome jamu kopa, sam u nju upada“. Manjinska vlada Dritana Abazovića koja je značila izdaju većinske izborne volje od 30. avgusta 2020. godine i paktiranje sa poraženim režimom Mila Đukanovića doživjela je sopstveni brodolom, ističe Stanić.
Kako je naglasio, ako je rušenje Vlade Zdravka Krivokapića bilo tragedija, Dritanov brodolom je farsa.
I kao kod svakog brodoloma javljaju se spasioci. Tako je “neimenovani portparol” Stejt departmenta ponovio da SAD smatraju da Demokratski front ne treba da participira u novoj vladi. Dakle, nastavlja se stara praksa diktiranja uslova ko može, a ko ne može biti u Vladi, navodno suverene zemlje. I tako to traje decenijama. Može li neko zamisliti šta bi se desilo da “neimenovani portparol” MIP-a Rusije, poruči da u Vladu uđu samo one stranke koje se zalažu za tradicionalnu Crnu Goru, Njegoša i Marka Miljanova. Vjerovatno bi Morača potekla uzvodno. Ali, nije problem u „prijateljima“, kojih je uvijek bilo i ovakvih i onakvih, problem je u nama, rekao je Stanić.
Kako navodi, davno je rečeno “kako te od kuće ispraćaju, tako te u selu dočekuju“.
Još prilikom najave puča i formiranja manjinske vlade pitali smo gospodina Abazovića zašto tim vajnim prijateljima, koji su mu sastavljali Vladu nije odgovorio: “Ako ne mogu oni, neću ni ja“. Tako bi postao moralna vertikala. Nije nas poslušao i prošao je kako je prošao. Ali, najveće čudo, a bar u čudima Crna Gora ne oskudijeva, je što Dritan i Joković promovišu novu Vladu Bečića i Đukanovića, gurajući tako svoj grijeh u naručje onima koji su glasali za smjenu pučističke Vlade. A zaboravljaju na svoje čuveno obećanje kako će otčupati manjinske stranke iz zagrljaja Mila Đukanovića. Nažalost, po ko zna koji put se pokazalo da je to za neke nemoguća misija, tvrdi Stanić.
On se pita šta je to Bošnjacima kod Dritana falilo da okrenu „čifta“ prema sopstvenoj Vladi.
I šta to sad smeta URI i SNP da se vrate pobjedničkoj većini ostvarenoj 30. avgusta 2020. godine. Niko im ne traži da kleknu i traže oproštaj za svoj grijehe. Ali umjesto toga oni pokušavaju, što bi rekli mladi, da naprave „transfer blama“ nama koji 30 godina nosimo svoj krst borbe protiv režima Mila Đukanovića. Pitanje je da li potpisivanje Temeljnog ugovora može potrijeti čerečenje Zete i njeno isporučivanje na tacni Ivanu Vukoviću, bukvalno noć uoči izglasavanja nepoverenja Vladi i brojna druga politička nepočinstva skupa sa DPS-om. Još jedan veliki grijeh manjinska Vlada ima prema Pljevljima, jer ni Dritan ni Joković ni „repom“ nisu manuli, a kamoli pokušali da pomognu radnicima „Vektre Jakić“ koje je Milov kum Brković ostavio na ulici, kazao je Stanić.
U suprotnom uzalud nam što „nebo nigdje nije tako plavo kao iznad Crne Gore“, ako ona postaje sve crnja.
Jednom riječju dogovor ili crna bruka. A bruku može razrješiti samo narod na slobodnim i demokratskim izborima, zaključio je Stanić.
