U poetskom stvaralaštvu postoje trenuci kada se riječi pretaču u emociju, zvuk i sliku, a upravo je takav trenutak obilježila promocija druge zbirke pjesama “Prošavši tobom” autora Braca Subotića koji kroz stihove gradi mostove između unutrašnjih svjetova i spoljašnje realnosti. Ova zbirka ne predstavlja samo lirsko putovanje kroz misli i emocije, već i duboku refleksiju o svijetu, ljubavi i egzistenciji.
Posebnu atmosferu promociji dala je muzička dimenzija, jer je sam autor, koji je ujedno i pjevač benda “Vrpca”, sa svojim gitaristom Milošem Pejovićem, izveo nekoliko kompozicija, stapajući poeziju sa zvukom i ritmom. Kao dodatni umjetnički sloj, publika je imala priliku da se upozna sa radovima talentovane umjetnice Lidije Petrić čije su slike krasile prostor, čime je ovo veče postalo jedinstven spoj triju umjetnosti: poezije, muzike i slikarstva.
U razgovoru koji slijedi, pjesnik otkriva inspiraciju koja stoji iza njegove poezije, odnos prema svijetu i umjetnosti, kao i neraskidivu vezu između lirike i muzike. Kroz ovaj intervju, zavirujemo u njegov kreativni proces i saznajemo više o temama koje oblikuju njegov umjetnički izraz.
PRESS: Naslov zbirke „Prošavši tobom“ nosi snažan lirski ton. Koga ili šta si prošao – da li je to konkretna osoba, iskustvo ili metafizičko putovanje kroz emocije i misli?
– Biram misao da sam prošao svojim svjetlosnim bićem. Kroz sfere. Univerzalna svijest me uzela za ruku i povela u obilazak predjela, misleno nebeskih. Pravo u i kroz etar.
PRESS: U pjesmi „Svijet danas“ djeluješ kao posmatrač stvarnosti koji bilježi njenu surovost. Da li tvoja poezija nastoji da bude angažovana kritika društva ili je ona prije glas lične refleksije?
– Sama refleksija je vid kritike, učestvovanje u točku vremena. Pjesnik maltene dežura. Ne dangubi. To je ‘’ne – rad ‘’, rekao bi Don Huan. Pjesnik se osvrće na svijet koji je dio njega jer je i on svijet, kao i njegov narod i svi narodi pod kapom nebeskom. Tkanje unutar toga točka ne prestaje nikad.
PRESS: U pjesmi „Dvojina, trećina, četvrtina“ ljubavni odnos je predstavljen kroz snažne kontraste – od bliskosti do destrukcije. Da li je ljubav u tvojim pjesmama više utočište ili bojno polje?
– Ljubav je utočište. Ona je stvoritelj i održalac mira. To su tri stanja, pojave. Esencija, postament i testament. Bojno polje postaje samo onda kada prestane da bude pomenuto. Kada poput frekvencije na radiju gubi domet. Ljubav je bezuslovna. Ljudi pogriješe kad im se ruke odriješe.
PRESS: Pjesma „Rađanje“ otvara pitanje djetinjstva, roditeljskih očekivanja i sazrijevanja kroz bol. Koliko je tvoje sopstveno iskustvo utkano u ovu pjesmu?
– Recimo da sam svjedočio određenim događajima iz poeme. Unutar kreativnog rada se to onda preklopi i na koncu poklopi. Uvijek aktuelno i suštinski bolno. Nepravda, otkrivanje, nerazumijevanje. Kao što se neprestano rađaju dobre i lijepe stvari, tako je i sa lošim.
PRESS: Tvoja poezija je istovremeno suptilna i razorna – često koristi minimalizam i tišinu kao snagu izraza. Da li je ovo nešto što dolazi prirodno ili je rezultat svjesne odluke u stvaranju?
– Tihovanje ide pod ruku sa opažanjem. Diktat svjesnosti što se odvija uigrano. Van koncepta nužno ali prisutno. Iako poezija za kraće vrijeme ljudima prenosi poruku, ne očekujem da će se ona automatski raskriliti u glavama drugih. Nadam se tome dok stazu prtim. Sigurno da će ih dodirnuti i podstaknuti na misao.
PRESS: Često koristiš neobične, ponekad i apokaliptične slike u svojim pjesmama. Šta te inspiriše na takve vizije?
– Svijet je pogrešan i opasan. Ne možemo zažmuriti na slike koje svakodnevno boje ovu i ovakvu stvarnost. U ovom kao naprednom dobu. Pomislim često da ne bi loše bilo da stane pa da ispočetka krene. Ali to ne može prije nego li se desi. Mi se zapravo od ovog svijeta opraštamo.
PRESS: Kako balansiraš između hermetične i neposredne poezije – pišeš li uvijek imajući na umu čitaoca, ili se prepuštaš unutrašnjem diktatu pjesme?
– Trudim se da to ne razdvajam. Energija je nezaustavljiva, sveprisutna. Meni čitalac u pjesmi od starta postoji. To bi bio moj alter ego, prvi na licu mjesta. U toku procesa nastajanja, konsultujem se sa njim prije nego pjesma ode u ‘’oblak’’.
PRESS: Kao muzičar, koliko muzika utiče na ritam i strukturu tvojih pjesama? Da li prvo čuješ ritam riječi prije nego što ih zapišeš?
– Ne osvijestim to uvijek u startu. Muzika je u glavi svakako. Tako funkcionišem. Pustim valjda da stihovi krenu pa osluškujem. Kada osjetim ritam, tada se javi predstava i nastanu stihovi poput ‘ruka za kupinom, u grmu spava kornjača, niz dlan, u snu, k’o biseri, niska bubamara’. I tada ritam preuzme pravac.
PRESS: Tvoj bend „Vrpca“ kombinuje poeziju i muziku. Postoji li pjesma iz zbirke koja bi, po tvom mišljenju, mogla da postane pjesma u muzičkom smislu?
– Ima, zamisli, uvijek. Smjesti se tako pjesma u muzičku jedinicu benda. Baš prije neki dan mi je dobar prijatelj predložio nešto, čitajući zbirku. Njegov izbor mi je bio izazovan, odabir pjesme.
PRESS: U pjesmi „Proglas“ kažeš: „Anđeoski, samo mi treba srce.“ Da li poezija može biti mjesto iskupljenja i izlaza iz haotičnog svijeta?
– Poezija to i jeste. Čistilište jedne vrste. Ljubav je utočište, a poezija sklonište. Iz koje damari bića vape. Tragaju, nadaju se i mole. Ispovjeđuju. Introspekcija.
PRESS: Tvoja poezija nosi egzistencijalni nemir. Da li bi rekao da je pjesnik vječiti tragač, ili neko ko bilježi fragmente istine u prolazu?
– On traga i usput neizostavno bilježi. Stvar sa istinom je nevjerovatna, zapravo. Ljudi je načelno cijene, ali ne vole baš da je čuju.
Razgovor vodila: Valentina Šuković
