Sjutra se na stadionu “Rajko Mitić” igra 166. vječiti derbi, utakmica svih utakmica u Srbiji, nekada i u bivšoj SFRJ, utakmica sa najviše naboja i koja izaziva pažnju na svim meridijanima biše zajedničke države, ali i Evrope, pa i šire.
Crvena zvezda i Partizan iza sebe ove sezone imaju odlične rezultate na evropskoj sceni i zbog toga je draž ovog 166. vječitog derbija veća, ali je i jaz u odnosima između dva kluba u međuljudskim odnosima toliko velik da je mržnja između dva kluba i dvije navijačke grupe gotovo opipljiva, a nekada nije bilo tako, naprotiv, prijateljstvo je bilo veliko, rivalstvo ogromno…
Decenijama se VJEČITI DERBI isčekivao sa nestrpljenjem na obje strane topčiderskog brda, navijači Partizana i Crvene zvezde istovremeno su se nadali i strahovali i u takvoj atmosferi najčešće i najbolji prijatelji širom nekadašnje Jugoslavije peckali su jedni druge sa nadaom da će ovog vikenda baš njihov tim da slavi pobjedu i stekne privilegiju da narednih pola godine uživa na lovorikama trijumfa…
Utakmica vječitih rivala, istovremeno, smatrana je jednim od najvećih gradskih derbija u Evropi, a prema značaju i relevantnim statističkim podacima duel Crvene zvezde i Partizana prevazilazio je rivalstvo Arsenala i Totenhema, Reala i Atletiko Madrida, Liverpula i Everrtona ili Rendžersa i Seltika, Milana i Intera…
U Evropi je samo pet gradova u svojoj istoriji imalo po dva finalista KEŠ, odnosno današnje lige šampiona – Milano, Madrid, Glazgov, Beograd i na kraju i London i upravo taj podatak svrstava VJEČITI DERBI u svjetsku elitu, a kada se tome doda da je Beograd jedini grad u kojem dva najveća kluba nikad nisu napuštali elitu i da su Partizan i Zvezda istovremeno i najtrofejniji i najveći klubovi Srbije, ranije Jugoslavije, postaje jasno da ima dovoljno osnova da se duel Zvezde i Partizana smatra čak i najvećim gradskim rivalstvom u istoriji svjetskog fudbala.
Nekada veličanstven dekor na tribinama stadiona Crvene zvezde i Partizana posljednjih decenija narušila su česta politička previranja, ratni sukobi koji su doveli do potpunog pada moralnih vrijednosti, tako da posljednjih godina navijači na stadion, umjesto strepnje i nada kada je u pitanju rezultat, odlaze sa željom da tamo iskale svoje frustracije, izbace svoj bjes i pokažu što veći nivo primitivizma.
U takvoj situaciji, koja je okovala čitavo društvo, sa stadiona su se povukli pravi navijači i ljubitelji fudbala koji su na VJEČITI DERBI decenijama gledali kao na praznik fudbala i sporta uopšte. A nekada nije bilo tako.
Kao dječak slušao sam legende o vječitom derbiju i sanjao da i sam jednog dana budem akter najveće utakmice na ovim prostorima. Gledao sam kasnije derbi i jednom čak i kao novinar izvještavao. Prije 30 i više godina sam čuo priču iz koje sam shvatio veličinu tih igrača i tog vremena.
Naime, davnih 50-tih godina kapiteni Partizana i Crvene zvezde bili su đentlmeni u kopačkama Stjepan Bobek i Rajko Mitić, ili više volite Rajko i Štef. Rajko i Štef bili su veliki rivali na terenu, prijatelji van njega i poštovali jedan drugog iznad svega, danas tako nije, vremena su se promjenila i odnos sportista Partizana i Zvezde je daleko složeniji, komplikovaniji.
U to davno zaboravljeno romantično vrijeme fudbala derbi je bio praznik za sve u SFRJ, čakao se mjesecima, za njega su živjeli i navijači i igrači i stručnjaci, propustiti derbi bilo je strašno.
E u to vrijeme fudbalske romantike uoči jednog derbija bio je povređen kapiten Crvene zvezde Rajko Mitić i bilo je neizvjesno da li će da igra. Bio bi to veliki hendikep za Crvenu zvezdu i onda su stvari u svoje ruke preuzeli Bobek, Zlatko Čajkovski, Branko Zebec… primjećujete sve sami fudbalski velikani…
Dogovorili su se da tokom utakmice niko na Rajku ne smije da napravi ni jedan ozbiljniji prekršaj samo da bi kapiten velikog rivala istrčao na teren.
Odluku su saoštili stručnom štabu Crvene zvezde i tražili da Mitić igra. Rajko je istrčao na teren, odigrao derbi i bio jedan od najboljih aktera utakmice. Rezultat više nije ni bitan, jedino je sigurno, to danas ne može da se desi i neće se vjerovatno nikad više ponoviti.
Druga slika koja mi je ostala u sjećanju vezana za derbi jeste ponašanja navijača nakon derbija, a takvim situacijama imao sam čast da prisustvujem i sam dok sam dolazio na derbije…
Naime, među Ciganima i Grobarima važilo je pravilo da navijači pobjedničke ekipe nakon derbija sa stadiona idu kući sredinom ulice, a poraženi sa strane i na taj način rivalu odaju počast praveći svojevrstan pobjednički špalir.
Imao sam tu sreću da nakon derbija idem sredinom ulice i osjetim taj ponos kada te navijač rivala gleda sa poštovanjem, ali sam imao i tu obavezu da “učinim” špalir Ciganima i decenijama kasnije rado se sjećam tog vremena kada je fudbal bio sport i prilika za prijateljska nadgornjavanja koja bi trajala mjesecima prije i poslije derbija.
Danas tako nije, stadioni su čak i tokom derbija poluprazni, a do 1991. godine vječiti derbi u prosjeku je gledalo preko 59.000 gledalaca, sada su umjesto Rajka i Štefa, Džaje i Moce glavni akteri VJEČITOG DERBIJA Bogdanovi. Šalići, Čegiji, Belgije i ostali navijači kriminalne prošlosti.
Nekada su navijači danima prije vječitog derbija smišljali načine kako da doskoče rivalu, iznenade protivnika nekim vicom, nije bilo baklji i topovskih udara. Samo kape, šalovi, majce, zastave i dlanovi i grla… Anegdote tog vremena su neprevaziđene, za sva vremena…
Legendarni golman Partizana Petar Borota je znao da šokira publiku na stadionu, čak i kada je ona pokušala njemu da priredi svoj šou…
Uoči vječitog derbija Crvena zvezda – Partizan 1977. godine Borota je Ciganima pokazao da je veći šmeker od njih i to višestruko. Partizan i Crvena zvezda odigrali su nekoliko antologijskih utakmica u kojima je branio Petar Borota, svaka ponaosob je bila spektakularna na svoj način.
Prije više od 40 godina na teren su uoči vječitog derbija 1977. godine prvi izašli golmani Partizana Borota i Rade Zalad u želji da isprobaju teren i vide u kakvom je stanju. I u trenutku kada su izašli iz onog legendarnog tunela iza gola na sjevernoj strani stadiona sa tribine je pletjelo hiljade banana, kojima su Cigani gađali legendarne golmane vječitog rivala.
I dok je Zalad ostao skamenjen, Borota se okrenuo, otišao do jednog od redara, uzeo kofu sa vodom, prosuo vodu i počeo u kofu da sakuplja one bačene banane. Kada je napunio kofu okrenuo se prema Ciganima, poklonio se i zahvalio navijačima rivala.
Potom je uzeo jednu bananu iz kofe, pojeo je i mirno otišao u svlačionicu ostavivši u šoku skoro 100.000 navijača… Partizan je kasnije taj vječiti derbi riješio u svoju korist sa 3:1.
PLATIŠA VRAĆA NADU
Za utjehu vjeru u spas vječitog derbija vraća potez prije nekoliko godina potez Partizanovog omladinca Marka Platiše koji je umjesto da šutira na prazan gol Zvezde, loptu izbacio u aut.
Naime, golman Zvezde nakon jednog kontranapada, sredinom drugog poluvremena, povredio se i ostao da leži na 20-tak metara od svog gola.
Lopta je došla do Platiše, a on ni trenutak nije razmišljao već je u duhu najvećih sportskih legendi loptu izbacio u aut. Derbi je završen bez golova, ali je Platiša dobio brojne čestitke za sportski fer plej.
“Platiša je na ovoj utakmici pokazao da je vrhunski sportsista i čovjek i već sada sam siguran da je, ne igrač, već igračina”, hvalio je nekadašnji centarfor Crvene Zvezda Marko Pantelić omladinca Partizana…
U nadi da će i sjuta biti žestoka, ali i fer-plej borba dva velika rivala, da će heroji biti neki novi Štef i Rajko, a zašto da ne i novi Platiša koji će ponovo u fudbalu da spoji ono što je na ovim prostorima već decenijama nespojivo…
