Francuski ambasador u Crnoj Gori Kristijan Timonije kaže da je Crna Gora, i u slučaju ruske invazije na Ukrajinu, ostala vjerna svom demokratskom, atlantskom i evropskom putu, nedvosmisleno osuđujući agresiju na jednu suverenu državu.
Timonije je u intervjuu za “Dan” istakao da je na vojnom planu očigledan neuspjeh blickriga kojim je Rusija željela preuzeti vlast u Kijevu, kao i neuspjeh zauzimanja južnog dijela zemlje.
– Na međunarodnom planu, posustajanje ruske vojske pred zemljom skromnih mogućnosti promijenilo je sliku o moći ruske vojske, čija su tehnička i taktička ograničenja svi mogli da konstatuju – kaže Timonije.
• Kako Francuska gleda na rat između Rusije i Ukrajine godinu dana poslije? Da li se mogao izbjeći? Kakav je stav Francuske budući da se predsjednik Makron pokazao kao jedan od najotvorenijih za dijalog sa Rusijom?
– Francuski zvaničnici, u prvom planu predsjednik Makron, uložili su sve napore da odvrate predsjednika Putina od pribjegavanja sili. Francuska je sa međunarodnom zajednicom još 2014. godine osudila nasilnu aneksiju Krima od strane Rusa i djelovanje ruskih vlasti u korist otcjepljenja Donbasa. Načela neagresivnog djelovanja, poštovanja međunarodnih granica i suvereniteta ukrajinske države očigledno su bila prekršena. Rusija je odustala od svojih međunarodnih obaveza koje je preuzela u Budimpešti 1994. godine u zamjenu da se Ukrajina odrekne svog nuklearnog naoružanja naslijeđenog od Sovjetskog Saveza. To je imalo za posledicu, kao znak neodobravanja njenih međunarodnih partnera, niz ekonomskih i političkih sankcija. Međutim, uz podršku Francuske i Njemačke 2015. godine pokrenuti su razgovori između Moskve i Kijeva o pronalaženju diplomatskog rješenja, kako bi se izbjegla eskalacija neprijateljstava u oblasti Donbasa i pronašlo mirnodopsko rješenje za identitetska pitanja koja su otvorili neki rusofoni na istoku zemlje. Pod izgovorom da je došlo do zagušenja u pregovorima, Moskva je odlučila da 24. februara 2022. pribjegne sili, ne toliko iz razloga zaštite stanovništva koje je navodno bilo u opasnosti, koliko zbog nastojanja da pokrene promjenu režima u susjednoj zemlji i povrati rusko-sovjetsko carstvo. Uz sve brojnija upozorenja pokušali smo da povratimo dijalog kako bismo izbjegli krvoproliće u dvjema zemljama i ugrožavanje mira u Evropi. Ova upozorenja su, nažalost, bila ignorisana. Ali, bilo je neophodno pokušati sve ne bismo li odvratili predsjednika Putina od agresije koja na prvom mjestu predstavlja tragediju za ukrajinski narod, ali i za ruski, koji je još jednom instrument vlasti koja ne poznaje samokontrolu. Toga smo svjesni i u potpunosti smo solidarni sa Ukrajincima koji brane svoju zemlju i svoju slobodu. Ovo nedjelje će im stići prvi francuski tenkovi.
• Da li sukob između Rusije i Ukrajine postaje rat između Rusije i Zapada? Zvanični ruski diskurs je po tom pitanju krajnje zbunjujući: u njemu se prepliću uvrede (o “nacizmu” Ukrajinaca i Zapada), negodovanje zbog izmicanja Rusije nakon pada Sovjetskog Saveza i strah od napredovanja demokratskih vrijednosti i individualnih sloboda koje bi navodno ugrozile aktuelnu rusku vlast
– U stvarnosti ovaj rat je poprimio više lica koja su odraz neuspjeha ruskih planova. Na vojnom planu očigledan je neuspjeh blickriga kojim se željela preuzeti vlast u Kijevu, kao i neuspjeh zauzimanja južnog dijela zemlje. Na međunarodnom planu, posustajanje ruske vojske pred zemljom skromnih mogućnosti promijenilo je sliku o moći ruske vojske, čija su tehnička i taktička ograničenja svi mogli da konstatuju. Ruska propaganda nije uspjela u stigmatizaciji ukrajinske vlasti kao nacističke, nije uspjela, takođe, da podijeli Evropljane čija je kohezija očuvana tokom francuskog predsjedavanja Unijom, nije uspjela da iskoristi energetsko oružje kao pritisak na zapadne partnere, nije uspjela da uz prijetnju nuklearnim oružjem spriječi Zapad da pruži podršku Ukrajini. Pored zločina kakav je agresija, ruski zvaničnici su se oglušili o pravila rata pribjegavajući angažovanju paravojnih grupa, kakva je grupa Vagnerovih plaćenika, masovnom uništavanju civilnih objekata kao što je to bio slučaj u Marijupolju, da ne pominjemo zlostavljanja, mučenja i silovanja, čije su žrtve stanovnici okupiranih teritorija. Francuska aktivno učestvuje u istragama koje će omogućiti, ako bude neophodno, uspostavljanje međunarodne pravosudne instance za počinioce ovih zločina, kao i utvrđivanje odgovornosti rukovodilaca.
Centralno mjesto pripada, za mnoge neočekivnom, neposrednom i uspješnom otporu ukrajinskog naroda i vlasti. Odlučili smo da ne zatvaramo našu ambasadu u Ukrajini uprkos invaziji, i bili smo svjedoci patriotske reakcije koja, pored svih pravnih razloga, daje moralni i istorijski legitimitet borbi Ukrajinaca oličenoj na međunarodnom planu u liku predsjednika Zelenskog. Neuspjeh ruskih vlasti u zauzimanju Ukrajine naveo ih je da ponovo aktiviraju propagandu Hladnog rata, odnosno da odgovornost za rusku agresiju prebace na “globalni Zapad” koji je navodno planirao da od Ukrajine napravi mostobran protiv Rusije. Zapadne vrijednosti kakve su parlamentarna demokratija, individualne slobode i kontrola rukovodilaca poistovijećene su sa direktnom prijetnjom režimu predsjednika Putina, dok se njegov način vladavine doživljava kao jedan vid civilizacije. Da ne pominjemo da je smjena vlasti u Ukrajini bila motivisana odbacivanjem korupcije i promoskovske oligarhije. Borbom protiv zapadnih vrijednosti ruske vlasti danas nastoje da povrate izgubljeno tlo u pogledu prestiža, imidža i modela, pretvarajući imperijalni rat u sukob civilizacija. Ta strmoglava jurnjava nosi sa sobom istinske opasnosti po međunarodne odnose, budući da Rusija nastoji da dâ materiju postokolonijalnim osjećanjima i nestrpljenju novonastajućih sila prema Zapadu, i da objedini sve neliberalne režime koji se osjećaju ugroženim zapadnim vrijednostima.
• Bili ste diplomata u Ukrajini i za svoje ministarstvo ste pratili rusku unutrašnju politiku. Da li se ruska ostrvljenost može objasniti?
– Postoji fundamentalno nerazumijevanje od strane autoritarne i reakcionarne vlasti u odnosu na ukrajinsku stvarnost. Ono se hrani nezadovoljstvom postkomunističkih elita zbog raspada Sovjetskog Saveza i slobodnog odlučivanja naroda Istočne Evrope u korist NATO-a zarad sopstvene bezbjednosti i bezbjednosti Evropske unije, kao i demokratskog i ekonomskog razvoja. Prema mišljenju ideologa koji svoje stavove grade na carskoj i sovjetskoj prošlosti, Rusija bi, u ime zajedničkih srednjovjekovnih korijena, imala jednostrano pravo nad ukrajinskim narodom, a u ime svoje bezbjednosti nad prostorom Ukrajine. To bi značilo da Ukrajinci ne bi imali pravo da odlučuju niti o svojim liderima, niti o svojim savezima bez saglasnosti Moskve, što bi bio povratak sovjetskoj doktrini “limitirane suverenosti” koja je nestala devedesetih godina. Savremeno ukrajinsko društvo neprestano nastoji da razvije svoje odnose sa Zapadom, ostajući istovremeno čvrsto povezano, u dobru i u zlu, sa ruskim društvom. Bilo bi pogrešno u tome vidjeti fundamentalno neprijateljstvo prema ruskoj kulturi, budući da se brojni Ukrajinci izjašnjavaju kao bilingvalni, iako su sukobi koji su otpočeli 2014. godine ubrzali objašnjivi povratak afirmaciji ukrajinskog identiteta. Ipak, ne možemo potcijeniti snagu ukrajinskog osjećanja. Predsjednik Putin bi trebalo da se sjeti careva koji su uzalud prognali velikog pjesnika i umjetnika Ševčenka, zabranivši mu da piše i da crta. Trebalo bi da se sjeti da čak ni strašna glad koju je orkestrirao Staljin kako bi uništio seljačku Ukrajinu nije uspjela da slomi taj identitet. Ko god je živio u Ukrajini poznaje kompleksnost njene stvarnosti. Ruska agresija se nikako ne može opravdati, trebalo je spriječiti jer sila ne može biti osnova za bilo kakav suživot dva tako bliska naroda. Solženjicin, kome je majka bila Ukrajinka, dobro je to razumio – upozoravao je na svako pribjegavanje sili od strane Rusije kako bi se doveo u red ukrajinski identitet.
• Kakve posljedice vidite po Crnu Goru i region?
– Crna Gora se pokazala vjernom svom demokratskom, atlantskom i evropskom putu. Nedvosmisleno je osudila rusku agresiju i u tom pogledu odigrala aktivnu ulogu u okviru Ujedinjenih nacija, ali i Evropske unije prilikom sprovođenja sankcija Rusiji. Crna Gora je pružila moralnu i materijalnu podršku ukrajinskom otporu, i ne smijemo zaboraviti, obezbijedila prijem ukrajinskim porodicama. Ovaj doprinos se posebno poštuje i cijeni imajući u vidu njena osjećanja i druge veze koje je spajaju sa Rusijom. Ipak, ovdje se radi o prekretnici na međunarodnoj sceni koja nas stavlja pred apsolutni zahtjev. Danas smo u situaciji da se perspektivom nasilnog mijenjanja granica ugrožava Povelja Ujedinjenih nacija. Zarad mira u Evropi naša kolektivna dužnost je da osujetimo rusku agresiju, u ovako osjetljivim okolnostima kada rat vodi zemlja koja je nuklearna sila. Za to du potrebne mudrost i odlučnost. Moraćemo da radimo na osmišljavanju bezbjednosti našeg kontinenta i povratku na put saradnje u Evropi koji počiva na zakonu. Ne smijemo zaboraviti poslovicu koja kaže: “Biramo prijatelje ali ne i komšije”. Za zemlje Zapadnog Balkana ovo je prilika da preuzmu odgovornost i ubrzaju proces reformi i odlučivanja koji će im omogućiti prijem u Evropsku uniju. To se posebno odnosi na Bosnu i Hercegovinu, Srbiju i Kosovo kojima su Francuska i Njemačka predstavile rješenje kojim bi se izbjegla neka vrsta “zamrznutog konflikta” čije su opasnosti očigledne i na koje nas svakodnevno podsjeća rat u Ukrajini.
Ukrajina se neće srušiti
• Možemo li se nadati brzom rješenju sukoba?
– Ukrajina pruža otpor uz sve veću pomoć evropskih i američkih parnera. Uspjela je čak da povrati neke izgubljene teritorije. Ona se neće srušiti. Rusija je, sa svoje strane, mobilizovala značajne snage čak i za osvajanje ne tako velikih teritorija, po cijenu velikih ljudskih gubitaka i međunarodnih sankcija. Njima se pod hipoteku stavlja srednjoročni ekonomski razvoj zemlje, da ne pominjemo nazadovanje društva čiji su napredak zaustavili njegovi lideri. Ipak, svima su poznati resursi ruskog prostora, sposobnost otpora njenog stanovništva i unutrašnja kontrola kojoj taj prostor podliježe. Ni sa te strane ne vidimo brzi kolaps. To je dovoljan razlog za osnaživanje podrške Ukrajincima, kako bi povratili još više teritorija i pokazali Moskvi da ne postoji vojno rješenje koje bi išlo u korist Rusije. Ipak, zahtjevi ukrajinskih i ruskih vlasti za okončanje sukoba za sada su nespojivi. Očigledno je da je oružje sada na sceni, a ne diplomate, što ne bi smjelo da ih spriječi da razmišljaju o pronalaženju rješenja. Naša dužnost i naš interes su jasni – Ukrajinu treba dovesti u najbolju moguću poziciju za ragovore sa Rusijom, a Rusiju odgovoriti od anahronog imperijalnog projekta. Samo po tu cijenu ona će imati svoje mjesto aktera odgovornog za međunarodne odnose. Ako treba da tražimo neku pozitivnu perspektivu u ovoj tragediji, onda je to ubrzanje Ukrajine na njenom evropskom putu. Za Rusiju je to odgovor na vjekovno pitanje njenog legitimnog, nacionalnog i međunarodnog prostora, da ne govorimo o upravljanju zemljom koje je isključiva odgovornost njenih građana. Za Evropu je sve ovo podsticaj da radi na svojoj bezbjednosti kroz neophodno preoružavanje i koncipiranje bezbjednosti u okviru NATO-a koji ne može počivati samo na garanciji Sjedinjenih Američkih Država.
