Kada se neko rodi na jugu Afrike u gradu cvjetnog imena Blumfontejn i to na skoro 1400 metara nadmorske visine, suđaje su mu naizgled naklonjene. Te 1892. početkom januara, u porodici Artura i Mejbel Tolkin stiže novorođenče Džon Ronald Ruel. Otac, Englez, bavio se bankarstvom. Majka se posle još jednog porođaja žali da teško podnosi lokalnu klimu, pa se sa oba sina vraća u Englesku već 1895. Dječak iz Afrike nosi sjećanje na ujed velike tarantule – džinovski pauci će kasnije nastaniti i njegovu fikciju. Otac nije stigao da se pridruži porodici. Umro je u Africi od izliva krvi u mozak već sljedeće, 1896. godine. Majka se sa sinovima seli u seosko područje nadomak Birmingena. U predindustrijskom pejzažu začele su se slike koje će docnije Tolkinovoj mašti poslužiti kao predložak za njegov svijet. Tolkinova majka je protiv volje svojih roditelja prihvatila katoličanstvo, i u tom duhu je odgajala sinove.
Tolkin je, istražujući svoje porijeklo, došao do pretpostavke da Tolkinovi potiču iz njemačke Saksonije, iz koje se navodno jedan predak iselio u Englesku u 17. vijeku. Prezime je Tolkin počeo da tumači kao izvedenicu od njemačke riječi tollkühn – ludo hrabar. Međutim, novija istraživanja porijeklo porodice Tolkin nalaze u Istočnoj Pruskoj. Tamo je postojalo njemačko selo Tolkinen – danas je u Poljskoj i zove se Tolkini. Jedan Tolkinov predak preselio se u Gdanjsk. Posle podjele Poljske u vrijeme pomorske blokade, Tolkinov pradjed Danijel Gotlib Tolkin sedamdesetih godina 18. vijeka prelazi u London, gdje 1794. stiče državljanstvo.
Magija jezika
Južnoafričko dijete koje raste u seoskoj idili u Engleskoj, a njemačkog je porijekla, dijete čija majka je primila manjinsku vjeru, dovoljno je nesvakidašnja mješavina. Rano pokazuje interesovanje za jezike. Majka ga je naučila latinskom, njemačkom i francuskom. Ona mu daje u ruke i knjige poput Alise u zemlji čuda, priče o kralju Arturu, bajke i legende među kojima je ona o Zigfridu koji ubija zmaja. Kada se porodica seli u gradsku sredinu, on osluškuje jezik ugljara koji se dovikuju sa zaprežnih kola – prvi put čuje jezik Velšana. Kao nadaren učenik u školi savladava grčki, ali i staroengleski.
Majka umire kada Tolkin ima dvanaest godina. To ga okreće vjeri. Svijet je dolina suza, on nastaje i nestaje u borbi dobra i zla, a spasenje je u Isusu. I on i brat potpadaju pod starateljstvo jednog sveštenika koji ih je smjestio kod bogobojazne vlasnice pansiona. Tamo upoznaje svoju buduću suprugu, tri godine stariju Edit. Sveštenik mu zabranjuje da je viđa sve do punoljetstva – tada je morao da čeka do dvadeset i prve godine.
U školi Tolkin čita Beovulf, epsku pjesmu na staroengleskom. Posvećuje se i nordijskim sagama. Okreće se najprije učenju španskog, ali ga uskoro fascinira gotski, kao izumrli jezik. Pošto je bilo izuzetno malo očuvanih fragmenata na tom jeziku Tolkin počinje da samostalno dopunjuje praznine u rječniku – izmišljajući riječi koje nedostaju. Uskoro je iznenadio i predavače i učenike u školi svojim tečnim izlaganjima na staroengleskom i gotskom – iako je za debate bio predviđen uglavnom latinski.
Književni kružok
Sa nekoliko prijatelja osniva krug ljubitelja književnosti i počinje u sedamnaestoj godini i sam da piše pjesme. Uoči početka studija na Oksfordu Tolkin sa bratom i drugovima odlazi na planinarenje u švajcarskim Alpima. Tamošnji doživljaj planina prenijeće u roman Hobit.
U Oksfordu je studirao klasičnu filologiju – latinski i grčki – ali mu je ta materija uskoro dosadila. Zanimalo ga je upoređivanje mnoštva jezika, a ne ograničavanje na dva. Jedan profesor mu ukazuje na velški jezik – on mu se s oduševljenjem posvećuje. S vremenom Tolkin otkriva finski i čita finski nacionalni ep Kalevalu. Na osnovu iskustva proučavanja finskog Tolkin će kasnije stvoriti jezik kvenija kojim će se u njegovim romanima govoriti u Srednjoj Zemlji. Starac, pjevač i čudotvorac Vejnemejnen iz Kalevale snagom riječi mijenja svijet. Reklo bi se da je on jedan od Tolkinovih uzora.
Snaga riječi mu je bila prijeko potrebna kada je saznao da se njegova velika ljubav Edit, s kojom se zbog sveštenikove zabrane nije smio družiti do punoljetstva, obećala drugom. On ne odustaje. Odlazi da je vidi i – očito nadaren i za ljubavnu retoriku – uspijeva da je ubijedi da raskine postojeću vjeridbu. Vjenčali su se 1916.
Srednja zemlja
Studirajući, Tolkin je težište interesovanja prebacio na staroenglesku književnost. U jednoj pjesmi čiji je autor vjerovatno monah Kinevulf iz devetog vijeka Tolkin je pronašao ključ za svoj budući svijet:
„Živio mi Earendelu, žarki anđele,
Što poslan si ljudima nad Srednju zemlju“.
Ko je Earendel? To je staroengleska verzija imena iz germanske mitologije – Aurvandil. Simboliše blještavi zrak, smatra se da su sjeverni narodi tako nazivali Veneru – Zvijezdu Danicu. A „Srednja zemlja“ je bila drugi naziv za čovjekov svijet.
Tolkin je posle zapisao: „Osjećao sam se na čudan način osokoljen, kao da se nešto u meni pomjerilo, probuđeno iz polusna. Tu je bilo nešto čudnovato daleko i lijepo iza tih riječi… mnogo dalje, s one strane staroengleskog“. To bi mogao biti začetak Tolkinove mitologije, na kojoj će zasnovati čitav jedan svijet. Godinu dana kasnije Tolkin zapisuje pjesmu „Putovanje Earendela, večernje zvijezde“ u kojoj su sadržani glavni obrisi njegove buduće fantastike.
Između Velikog rata i prvog romana
Tolkin je diplomirao 1915. tačno na vrijeme da ljeta 1916. kao britanski vojnik učestvuje u Bici na Somi, najvećoj klanici Prvog svjetskog rata. Surovost i masovno umiranje u rovovskom ratu ostaviće trajan utisak na njega – provala zla u miran svijet ostaće jedna od njegovih opsesivnih tema.
Više puta je obolijevao i bivao liječen u oficirskim bolnicama. U jednoj od njih učio je i ruski. Između 1917. i 1924. rođena su mu tri sina i ćerka. Posle rata je uključen kao saradnik na izradi Novog engleskog rječnika, potom u Lidsu dobija mjesto na novoj katedri za staroengleski. Kod studenata je omiljen jer se jednom nedjeljno okupljaju oko njega u pabu i uz pivo pjevaju masne staroengleske pjesme. Od 1925. je u Oksfordu. Tu osniva kružok ljubitelja islandskih saga.
Od 1930. je počeo da radi na prvom romanu – Hobit. Objavljen je 1937. Izdavač je htio još. Ali došao je Drugi svjetski rat. Tek posle njega, 1954. objavljuje „Gospodar prstenova“. Tolkinu je kao perfekcionisti trebalo mnogo vremena za pisanje. Ipak je neumorno radio: „ Želio sam da učinim to radi sopstvenog zadovoljstva i imao sam tek malo nade da će druge zanimati ovo djelo, pogotovo što je prvobitno bilo nadahnuto lingvističkim pobudama i što sam ga započeo zato da stvorim potrebnu ‘istorijsku’ pozadinu za vilenjačke jezike“. Ostavio je zapis da je prije slanja u štampu još jednom pročešljao cijeli rukopis i ponovo ga otkucao na pisaćoj mašini – nije imao para za daktilografkinju.
Osim toga, nije želio da skraćuje tekst, kako su predlagali izdavači. Knjiga je izašla kao trilogija – izdavač je insistirao na tome jer su cijene papira skočile. Tolkin je i dalje smatrao da je „Gospodar prstenova“ sastavljen od šest knjiga. I da su ih iz tehničkih razloga štampali u tri. U Americi je jedan izdavač 1964. htio da štampa ovo Tolkinovo djelo kao džepnu knjigu. Tolkin je odgovorio da ne želi da vidi svoju knjigu u tako degenerisanoj formi. Izdavač je knjigu ipak objavio, pravnim trikovima je isposlovao to pravo, a knjiga je postala kultna među američkim studentima.
Britanski pisac i Tolkinov prijatelj Klajv Stejpls Luis – potpisivao se kao K.S. Luis – predložio je 1961. Tolkina za književnu Nobelovu nagradu. Žiri je dao prednost Ivu Andriću.
„Mi, u drugom stanju svijesti“
Možda je Tolkin do te mjere drugačiji pisac od svojih savremenika jer je zaista živio u svijetu jezika. Kao ugledni filolog nije se dvoumio oko redosljeda poteza. Temelj njegovog književnog rada je stvaranje imaginarnih jezika. Tek kada je shvatio da njegovim jezicima nedostaje cijela istorija, a riječima pamćenje važnih događaja, odlučio je da oko izmaštanih jezika stvori i istoriju i geografiju i mitologiju. „Pripovjetke su tako usmjerene, da prije predstavljaju jedan svijet za jezik, a ne obrnuto“. U Tolkinovom slučaju su jezici nastali prije svijeta koji su konstituisali, to je jedna od tajni fascinantnosti ovog književnog djela. Tolkin je na pitanje šta on smatra najvećom slabošću svog velikog epa „Gospodar prstenova“ duhovito primijetio da su i čitaoci došli do istog zaključka – djelo u šest knjiga je prekratko.
Njemački poznavalac Tolkina Helmut Peš je možda najbolje objasnio odnos našeg i Tolkinov svijeta, nas i njegovih protagonista: „Srednja Zemlja možda može da na određeni način bude naš svijet; ipak ona sigurno nije naša Zemlja. To je prije svijet u koji se može prebaciti činom vjere ili fantazije. A i njegovi stanovnici, koliko god nam fantastično izgledali, jesmo zapravo mi sami u nekom drugom stanju svijesti“.
Tolkinovi nasljednici su posle njegove smrti – umro je 2. septembra 1973, dvije godine nakon voljene supruge Edit – objavili niz njegovih rukopisa koje nije stigao da završi.
Ali dodatnu planetarnu slavu njegova Arda – Zemlja – pobrala je nakon pretvaranja njegovih riječi u filmske slike. Za ovomilenijumske generacije lice hobita Froda, koji nosi Jedinstveni prsten u zli Mordor da ga uništi jeste lice glumca Elajdža Vuda. Isto tako nam je u pamćenje holivudski urezan lik Frodovog prijatelja Sema ili čarobnjaka Gandolfa. Filmska trilogija Pitera Džeksona „Gospodar prstenova“ – posljednji dio je snimljen 2003. – dobila je ukupno 17 oskara. Od toga je treći dio „Povratak kralja“ dobio 11 oskara. Zaradila je i dobar novac. Trijumfalni pohod fantastike – literarnog žanra koji prije Tolkina zapravo nije ni postojao – ostvario se posthumno i u književnosti, ali još snažnije i šire – na filmu.
Ne znam da li bi se Tolkinu filmovi svidjeli. U digitalnoj eri, kada je čitalaca sve manje, Piter Džekson je jednom svijetu sazdanom na riječima podigao spomenik od vizuelnih efekata.
Ipak riječ
Tolkin je svojevremeno branio svoje djelo od prenategnutih interpretacija i učitavanja: „Što se tiče nekog dubljeg značenja ili ‘poruke’, pisac nije imao ništa slično na umu. Ovo djelo nije ni alegorijsko ni aktuelno. Kako je priča rasla, puštala je korijenje (u prošlost) i neočekivano se granala: ali glavna joj je tema bila određena od samog početka neminovnim izborom Prstena kao spone između nje i Hobita. Ključno poglavlje, Sjenka prošlosti, jedan je od najstarijih djelova priče. Napisano je mnogo prije nego što je sjenka 1939. godine zaprijetila neminovnom katastrofom, a od te bi se tačke pripovjetka suštinski razvijala po istim linijama, sve da je katastrofa i bila spriječena. Njena su izvorišta bila davno prije prisutna u mojoj svijesti, ili su u nekim slučajevima bila već i zapisana, pa su rat koji je izbio 1939. ili njegove posljedice malo šta izmijenili, ili nisu ništa izmijenili u njoj“.
Odbijajući da bude savremen, Tolkin je postao svevremen. Vjerovao je u suštinsku istinitost svojih fantastičnih priča. Inače na nadgrobniku u Oksfordu ispod njegovog imena i imena njegove supruge ne bi bilo zapisano „Beren“ i „Lutijena“. To su Tolkinovi likovi. On je bio smrtnik, a ona iz naroda besmrtnih vilenjaka. Ipak su se voljeli. Kao što je Tolkin volio Edit uprkos protivljenju njenih roditelja jer je bio katolik.
Kako god, ako se makar mali dio ljubitelja filmske fantastike okrene potrazi za izvorom sa kojeg su potekle te slike, ako poneko uspije da pročita Tolkinove knjige – a one su do sada u svijetu prodate u oko 150 miliona primjeraka – možda će shvatiti da je na početku ipak bila riječ.
Autor: Dragoslav Dedović
