Imao sam možda 15 godina, moguće i manje, ne sjećam se tačno koje bi to godine moglo biti, ali u Petrinji na početku Ulice 5. svibnja, nedaleko od stadiona Gavrilovića živio je stariji bračni par, baka i djed koji su imali duplo dvorište.
U prednjem dijelu dvorišta bio je neki kao voćnjak, rekao bih dvije ili tri šljive, moguće neke jabuka i dvije trešnje. U drugom dijelu dvorišta, udaljenijem od ulice, što je nama odgovaralo bila je još jedna kapija i u njemu se nalazila i kuća “naših domaćina”.
Bilo je proljeće i one trešnje su mamile i nisu nam dale mira, nas trojica nerazdvojnih prijatelja dva dana smo se motali oko dvorišta i onih trešanja, pratili situaciju i kretanje starijeg bračnog para, pratili navike kako bi iskoristili priliku da se zasladimo.
Tog jutra, negdje oko 10 sati baka i djed su otišli u neku šetnju koji su valjda redovno upražnjavali i čim su se udaljili od kuće mi smo uskočili u dvorište i nas trojica se ispeli na dvije, te godine, rodne trešnje, mogli smo da se baš onako sa zadovoljstvom i merakom zasladimo.
Inače, u našem kraju, a mislim da to važi i za ostale krajeve Jugoslavije, oduvijek su bile najslađe komšijeke trešnje, tako da su sva djeca u Pertinji obožavala da kradu trešnje kod nekog od komšija i niko nam to nije uzimao za zlo.
Tuđe trešnje u proljeće i tuđi kukuruz u jesen, tradicija koja se nije smjela propustiti ni za živu glavu. Nešto što se moglo izjednačiti sa uzbuđenjem kada na stadionu Gavrilovića zaskočimo Draga Mrazovca ili Mladosti čuvenog Indijanca i postignemo neki gol dok je mreža još na njemu…
I taman smo se popeli na one trešnje i počeli da biramo najslađe plodove, a svaki hrušt je sam za sebe užitak, usljedio je ogroman šok, naši “domaćini” su se neočekivano vratili samo nekoliko minuta nakon što su otišli, odnosno nakon što smo se popeli na drvo naših dječačkih snova.
Bili smo zatečeni, iznenađeni i šokirani kad su zaškripale drvene vratnice dvorišta i kad smo ugledali na kapiji stariji bračni par koji se naprasno vratio iz šetnje.
“Šta radite to djeco”, pitala je starica koja nas je uhvatila kako jedemo trešnje u njenom dvorištu, kao mali kriminalci spremni na sve.
“Jedemo trešnje bako”, odgovorili smo gotovo u glas.
“Jedite, jedite, samo nemojte da lomite grane”, kazala je starica, kao u pjesmi Balaševića.
Bilo nas je u tom trenutku stid svu trojicu, znali smo da smo uhvaćeni u lopovluku i nismo se osjećali prijatno zbog toga, a znali smo i da nas bračni par poznaje svu trojicu, pogotovo jednog od dvojice prijatelja koji je živio nedaleko od njih, mada smo svi bili “komšije”, tako je to u malom gradu kao što je bila Petrinja, gdje smo se skoro svi poznavali.
Međutim, tu nije bio kraj, lekcija je tek počela, u trenutku kada su domaćini otvorili drugu kapiju iz nje je izašao pas, ako se sjećam vučjak, koji je dotrčao do nas i smjestio se u hladovini tačno između one dvije trešnje da nas čuva.
Odmah smo znali da smo upali u klopku, da su baka i djed bolje pratili situaciju i da su nam postavili zamku, a one trešnje su izgubile slast, naš nestašluk više nije bio nestašluk, prerastao je prvo u krivicu, potom i u strah.
Kako sići sa trešnje? Kako otići iz dvorišta, a da nas onaj pas što se smjestio u hladovini ne kazni za nestašluk koji je postao više od toga?
Nije bilo druge nego da zovemo naše domaćine kako bi nam dozvlilili da odemo svojim kućama, postiđeni i uplašeni, ali sa lekcijom koju smo valjda morali proći tog jutra.
“Bako, bako, bako”, zapomagali smo sva trojica u nadi da će starica izaći iz kuće i smilovati se na nas trojicu nevaljalaca uhvaćenih na trešnji. I pustila nas je baka malo da zapomažemo i plašimo se kera ispod drveta.
Razmatrali smo mogućnost da sva trojica skočimo u isto vrijeme i punom snagom otrčimo do kapije, ali ju je trebalo i otvoriti, dok stignemo do nje, onaj ker je već tu, a tada smo u nemilosti i niko od nas nije bio spreman da rizikuje kako bi baš on bio poslastica čuvara kuće naših domaćina.
Nismo više jeli trešnje, nije nam bilo više do ukusnih hruštova, jedino nam je bilom važno da nekako izađemo nepovrijeđeni iz dvorišta.
I dok smo tako u bunilu i strahu razmišljali šta dalje, začula se škripa kapije, iz drugog dijela dvorišta izašla je starica, prišla psu i odobrila nam da siđemo sa trešnje.
Otišli smo postiđeni, uplašeni i sigurni da više sličnu ludost nećemo nikad napraviti, ne makar kod naših domaćina, ali bilo je i drugih trešanja u gradu…
