Sinoć je u manastiru Sveti Simeon Mirotočivi u Podgorici Udruženje književnika Crne Gore, tradicionalno povodom Svjetskog dana poezije, organizovalo veliki pjesnički čas pod nazivom Jedni (o) drugima.
Otvarajući veče Milica Kralj, potpredsjednica UKCG i urednica Tribine ”Riječ” je istakla kako je ”UNESKO 21. mart 1999.godine proglasio za Svjetski dan poezije, obrazlažući kako “svrha proglašenja Svjetskog dana poezije jeste doprinos promociji čitanja, pisanja, objavljivanja i učenja poezije u čitavom svijetu, kao i podsticanje nacionalnih, regionalnih i internacionalnih poetskih pokreta.“
Kralj je podsjetila i da je američka pjesnikinja Tesa Svezi Veb, još 1938.godine pokrenula inicijativu za osnivanje Svjetskog dana poezije, i taj dan je počeo da se slavi u Ohaju i to 15. oktobra na
Dan rođenja drevnog rimskog pjesnika Vergilija. Do 1951. Godine ovaj dan se slavio u 38 američkih gradova i u Meksiku.
”Od svih umjetnosti, poezija je na prvom mjestu“ zapisao je Kant, navela je Kralj. ”Poezija je vanvremenska izvanteritorijala i prodire u srca ljudi i dotiče najosjetljivije žice, obraća se našim osjećanjima. Poezija je svjedočanstvo univerzalnosti ljudskog bića izvan nebrojenih sredstava koja se koriste za njeno opisivanje – rekao je Andres Azolaj, generalni direktor UNESKO-a, kazala je Kralj.
Nakon Kralj, svoj osvrt na Svjetski dan poezije imao je pjesnik, esejista i književni kritičar Miljan Nikolić. Nikolić je naveo kako je danas poezija svedena na diksurs novinskog teksta, ili onog kako književna kritika procjenjuje da vrijedi pisati, jer emocije su, kako tvrdi svijet biznisa i trgovine, naučnih činjenica, teorije mrtvih kapitala, zaostavština pretrajalih epoha, kao i većina stilskih figura… Književna kritika je tako dobila svoju podvrstu u literaturi, a to je književnost koja nastaje nakon iščitavanja Bahtina, Rolana Barta, Džonatan Kalera, Roberta Iglstona… pročišćena tvorevina racija i umijeća sastavljanja rečenica, bez oscilacije u kardiogramskom prikazu ritma pjesničkog izricanja, gotovo bliska ravnoj liniji smrti.
Može li, upitao je Nikolić, poezija postojati bez emocije koja isijava iz damara silabičke verisifikacije jezika nam nasušnog, iz metafora koje u sitnim zglobovima stiha izmještaju pjesničku sliku u polje semantici nedostupno, jer se tekst nadasve ne da svest’ na jedan jezički znak, informaciju, ili sl., već na utisak i doživljaj!?
Nakon Nikolića, prisutni pjesnici Udruženja književnika Crne Gore govorili su svoju poeziju.
Autor: Dragan Leković
