Umjesto da štiti obrazovanje i prosvjetne radnike, prvi čovjek Sindikata prosvjete posegnuo za novcem uplaćenim za školu u prirodi – prijeti blokada računa OŠ “Radojica Perović”
Bez i trunke zadrške, bez obzira na posljedice po školu, roditelje i najvažnije – djecu, predsjednik Sindikata prosvjete Crne Gore Radomir Božović odlučio je da naplati svoja lična potraživanja preko izvršitelja – direktno sa računa OŠ „Radojica Perović“, škole u kojoj je ranije radio.
Novac koji je tom prilikom povukao nije pripadao budžetu škole. Nije to bio novac predviđen za plate ili nabavke. Riječ je o uplatama roditelja, namijenjenim isključivo za organizaciju škole u prirodi – za boravak, ishranu, prevoz i aktivnosti djece. Taj novac, koji bi trebao da bude svetinja, bio je prvi i najlakši plijen za Božovića.
Bez najave, bez savjesti, bez stida.
Od dječjih potreba – do ličnih računa
Božovićevo potraživanje proisteklo je iz sudske odluke o naknadi prekovremenog rada u vrijeme pandemije, kada je nastava bila onlajn ili izvođena u uslovima podijeljenih grupa. Iako škola nije osporavala njegov zahtjev, ni dugovanje, činjenica je da to nije bio trenutak da se sopstveni interes stavlja iznad funkcionisanja čitave ustanove.
Nije čekao da škola obezbijedi sredstva iz redovnih izvora. Nije imao obzira ni prema kolegama, ni prema roditeljima, ni prema djeci. Jedino važno bilo je – naplatiti.
Sindikat ćuti, a djeca ispaštaju
Ono što dodatno vrijeđa zdrav razum i moralnu logiku jeste ćutanje Sindikata prosvjete. Organizacija kojoj je Božović na čelu nije ni pokušala da objasni ovaj potez, niti se ogradila od njega. I umjesto da štiti javni interes, obrazovanje i prosvjetne radnike, sindikat postaje saučesnik u ovom poniženju škole i zajednice.
Jer ovo nije tek jedan loš potez jednog pojedinca. Ovo je simptom trulog sistema u kojem se oni na čelu ponašaju kao da su iznad svih – iznad djece, roditelja, kolega, zakona i morala.
Javnost zna – i pamti
Javnost nije tražila odgovor od Božovića. Jer odgovor je očigledan. Djeca su ostala bez dijela svojih sredstava. Škola je dovedena na rub finansijske blokade. A čovjek koji bi morao da bude uzor prosvjetarima, ponaša se kao izvršitelj u sopstvenoj kući.
Jasno i glasno: škola pripada djeci, a ne onima koji su spremni da ih ugroze zarad lične koristi.
I svaka organizacija, pa i Sindikat prosvjete, mora se zapitati – koga tačno štiti?
PRESS
