Piše: Velibor Ivanović, građanski ativista
Saznadoh juče informaciju, doduše još uvijek nezvaničnu, da je postignut dogovor da se desi „objedinjavanje patriotskih snaga“ za podgoričke izbore. Svima vam je dobro poznato što to znači. DPS će da pokuša da pod Milovu „kapu“ uvuče što je više moguće političkih stranaka, grupa i pojedinaca da bi se strancima iznova pokušala da proda priča kako su integracioni faktor i garant stabilnosti. U stvari se radi samo, i vjerujte jedino, o novom koprcanju s ciljem pokušaja spašavanja tog Gospodina lopova od izvjesnog političkog kraja. Slično čoporisanje smo imali prilike da vidimo na izborima u Nikšiću. Još uvijek je svjeze śećanje na primitivluk te gubitničke kampanje koju je za račun DPS-a (kao) predvodila potpredśednica Sanja Damjanović. Nema baš nijednog razloga da ne očekujemo da se slično, i vrlo moguće još grdje, ponovi i u sedmicama pred nama.
Da ne bude ni trunke dileme… za potpuni raspad države i ukupno potonuće zajednice krivim ključno lidera DPS. Tri decenije gotovo apsolutne vlasti jasan je razlog za tu krivnju. Sve što će taj čopor organizacija i negormalnih grupa do oktobra da pokuša da učini je da vam vrlo glasno pokuša da podmetne strah od nestajanja države, aktivnosti SPC i „neprijatelja države“ radi, a s jasnom idejom da se (opet) zažmuri i zabije glava u pijesak od činjenice da su oni u stvari samo lopovski dio nacije te da im je lider Gospodin lopov, jedvapismeni, kojeg očigledno ne žele da mijenjanju. Potpun Štokholm sindrom kao dijagnoza tog dijela društva.
Samo još ovaj put?
Stanje u Crnoj Gori jeste doista jako loše, i zašto ne napisati, i veoma opasno. Užasni pir sumanutog masovnog ubice na Cetinju je na nekoliko sati prestravio stanovnike od kojih je nemali broj pomislio da je počeo rat! Je li ta psihoza dovoljna kao vrsta upozorenja šta moze doslovce svakog dana da se desi?! Posebno tokom predstojeće predizborne kampanje. Jesu li doista dva udaljena i suprostavljena pola spremni da započnu građanski i bratoubilački rat interesa svojih radi? Milo i lopovski dio nacije iza njega očuvanja popljačkanog radi a klerikalci ostvarivanja interesa Srbije i valorizivanja svojih „kvadrata“ radi. Užasava lakoća pristajanja na takvo stanje stvari. Novi „patriotski pokret“ će da vas ubrzo pozove u „odbranu drzave“ i sve nas koji izvjesno nećemo željeli s njima ništa da imamo nazvaće (opet) neprijateljima drzave. Mali mi je posa‘! Ono što me pak brine da će takvom halabukom iznova da demotivišu sve one uistinu valjane pojedince i grupe građanske profilacije da se društveno etabliraju i na taj način dobiju šansu da pokrenu promjene na bolje. Izgubiće djelujući na već dokazano luzerski način i ovu političku bitku, nemam ni trunku dileme. Ne može se crnogorskim nacional-šovinizmom djelovati kontra onog srbijanskog koji se svim raspoloživim snagama usmjerio prema Crnoj Gori. U biću crnogorskom jednostavno ne stanuje ta vrsta ośećaja i za većiju birača će to da bude sasvim jasno. Ogroman će problem da bude ako ne budu imali valjanu alternativu tom kriminalnom udruženom poduhvatu koji se pokreće u Podgorici naredne sedmice. S druge strane se na taj način slabi doista stvarna odbrana od, mogu slobodno da napišem, agresora u liku politički angazovanih mantijaša, koji su uz snažnu potporu zvaničnog Beograda i Rusije i silovitom naletu na doslovno sve crnogorske društvene, moralne i političke vrijednosti.
Ili gradjanska Ili je biti neće?
Zato je od krucijaonog značaja da se glasno čuje kvalitetan „glas“ stvarno građanskih aktivista i grupa. Da se odbace dizajnirani pokušaji klerikalaca SPC da se crnogorski identitet vezuje za kriminalnu grupaciju koju vodi gang porodice Djukanović te da se potuče takođe iz iste „kuhinje“ dizajnirani spin da biti građanin/ka znači biti osoba bez nacionalnog i religijskog identiteta. Jer, biti građaninom znači razumjeti postulat slobode pojedinca koja se završava onamo đe počinje sloboda onog drugog/e. Crna Gora u svojoj biti baštini taj građanski koncept, dokazan u više prethodnih epoha i situacija. Borba za građansku Crnu Goru uistinu i najiskrenije jeste borba za pravo, čast i slobodu svih nas, svih njenih građanki i građana. Crna Gora jeste građanska i jeste u srcu antifašistička. Ne može se u isti koš da uguraju Ljubo Ćupić i Krsto Popović. Ne može se Krstom kontra Draže. I ne treba.
EU Ili Rusija?
U stalnim razgovorima s poštovanim građanskim aktivistima/aktivistkinjama sam dobio potrvrde da je najbolji i najefikasniji način trenutnog političkog promišljanja potpuna predanost naporima da se najbrže moguće nastavi sa usvajanjem reformi po sugestijama iz EU i daljom izgradnjom pravne drzave. Raduje me što postoji veliki broj kvalitetnih javnoprepoznatih ljudi koji to razumiju i u okvirima svojih socijaljih krugova promovišu. Ono što očigledno nedostaje je modalitet neformalnog umrežavanja svih nas kao i nalaženja načina za plasiranjem pomenutog političkog kursa široj javnosti. Vrlo je važno da na tom kursu budu i neka nova lica, neuprljana prethodnim partitokratskim djelovanjima. EU je bolja budućnost a Rusija ona ružna. Bitku za učlanjenje u EU naprosto moramo da dobijemo ali ona je smije da se vodi protiv naših sugradjana koji različito od nas misle. Niko ne treba da ima sumnju da je Crna Gora kao zajednica i dalje spremna na promjenu te da doslovno i još uvijek čeka da se pojave oni koji bi je donijeli. Naravno, pri tome jasno mislim na onu promjenu na bolje, jer kako izgleda kad se promjena na gore desi vidjeli smo svi tokom perioda u kojem su se na uzasan način na vlasti ustoličile bile dvije prethodne Sklepovlade, pretvarajući tu zajednicu u protektorat. Crnoj Gori treba Vlada koja će da nastane kroz regularan izborni proces. Po prvi put u istoriji bi smo morali da odlučno posegnemo za regularnošću. Od izmjena izbornog ambijenta bježe doslovce svi trenutni akteri političke scene, svjesni da bi ta promjena označila i kraj ere brutalne vladavine najprimitivnije partitokratije. I početak puta u bolje śutra.
Velibor Ivanović
Von meinem iPad gesendet
