Olovo i njegova rastvorna jedinjenja predstavljaju veliki razlog za zabrinutost s obzirom na to da spadaju u neke od najtoksičnijih hemikalija s kojima možemo da dođemo u kontakt u svakodnevnom životu – kaže u razgovoru za Pobjedu profesor sa Hemijskog fakulteta Univerziteta u Beogradu Dušan Veljković.
Prema njegovim riječima, akutna trovanja olovom koja dovode do smrtnog ishoda su veoma rijetka, uz očigledne i prilično dramatične simptome, dok mnogo veći problem predstavlja dugotrajna izloženost jedinjenjima olova i njihova akumulacija u organizmu.
Komentarišući situaciju u vezi sa medicinskim i medijskim izvještajima o kontaminaciji olovom radnika lučkog preduzeća Port of Adria u Baru, Veljković ukazuje da je to, po svoj prilici, posljedica dugotrajne izloženosti radnika jedinjenjima olova na radnom mjestu, bez obzira na konkretan uzrok.
Ukazuje da je olovo veoma specifičan metal, koji se dugo koristi i eksploatiše i na našim prostorima, a nekoliko njegovih osnovnih karakteristika čine ga opasnim za čovjeka.
-Prije svega, olovo se vezuje za veliki broj proteina (uključujući i enzime) i remeti njihov rad. Zatim, olovo učestvuje u organizmu u hemijskim procesima tokom kojih se stvaraju veoma reaktivne i opasne hemijske vrste – slobodni radikali. Konačno, joni olova pokazuju izvjesnu hemijsku sličnost sa jonima drugih metala u organizmu, kao što su kalcijum ili cink. Zbog te sličnosti olovo može da ih zamijeni u organizmu i na taj način poremeti strukture ili hemijske procese u kojima navedeni metali učestvuju – pojašnjava sagovornik.
POBJEDA: Kako uopšte dolazi do trovanja olovom, koji su to ključni uzroci ili načini unosa ovog metala u organizam i koje su to neophodne mjere prevencije koje je trebalo praktikovati u lučkim uslovima?
VELJKOVIĆ: Do trovanja olovom može doći na nekoliko načina: udisanjem vazduha u kome ima čestica olova ili njegovih jedinjenja, korišćenjem hrane i vode u kojima je prisutna povećana količina olovnih jedinjenja ili apsorpcijom preko kože. Nažalost, neodgovorna upotreba olova u nekim ranijim periodima dovela je do toga da je danas jako teško ispratiti i iskontrolisati sve puteve kojima ljudi mogu da budu izloženi jedinjenjima ovog toksičnog metala. Najvažnije mjere koje mogu da se preduzmu odnose se na praćenje količine olova u vazduhu i korišćenje odgovarajuće zaštitne opreme. Ipak, potpuno rješenje problema sa olovom i njegovim jedinjenjima nadilazi mogućnosti pojedinačnih kompanija, čak i pojedinačnih država. Toksična jedinjenja olova ne poznaju državne granice. Stvarno i sistematsko rješenje biće postignuto samo putem pune saradnje na međunarodnom nivou.
POBJEDA: Da li je bilo sličnih slučajeva u Srbiji, koliko su česti i da li prilikom procjene rizika državni organi konsultuju istraživanja fakulteta i drugih referentnih instiucija?
VELJKOVIĆ: Da, kao i mnoge druge države u Evropi i svijetu, i Srbija ima ozbiljnih problema sa toksičnim jedinjenjima olova. Nedavno je objavljena studija u veoma cijenjenom naučnom časopisu Lancet Planetary Health koja pokazuje da djeca u Srbiji imaju jako visoke količine olova u krvi.
Razloga za to je mnogo. Srbija je zemlja u kojoj se olovo izdvaja iz ruda i prerađuje, što lokalno povećava količinu olova u zemljištu, vodi i vazduhu. Olovo se nalazi kao primjesa u uglju koji u Srbiji još u najvećoj mjeri koristimo za dobijanje električne energije. Olovo se koristilo i za pravljenje vodovodnih cijevi, a možete zamisliti kakve su posljedice toga. Na ovim prostorima smo relativno kasno zabranili olovni benzin, od čega se do danas nijesmo u potpunosti oporavili u pogledu štetnog uticaja olova na životnu sredinu i ljude. Dodajte tome opasnosti koje su u vezi sa višedecenijskim korišćenjem olovnih boja koje su i danas prisutne u našem okruženju. Sakupljanje olovnih predmeta, prije svega olovnih akumulatora predstavlja još jednu od opasnosti za ljude koji se time često nelegalno bave. Dakle, jako je veliki broj načina na koje možemo biti izloženi olovnim jedinjenjima. Uloga fakulteta i drugih naučnoistraživačkih institucija je u ovim slučajevima nezamjenljiva. Fakulteti imaju stručnjake i opremu kojom mogu da istražuju ovakve pojave, a studije koje se bave zagađenjem životne sredine sprovode se na svim državnim univerzitetima u Srbiji. Ipak, postoji još dosta prostora za poboljšanje koordinacije i komunikacije između načnoistraživačkih organizacija i državnih organa koji se ovim problemom bave.
POBJEDA: Kako olovo djeluje na tijelo, i koji su ključni rizici od trovanja olovom; drugim riječima da li ono može da bude letalno, odnosno kolika bi trebalo da bude ta izloženost pa da proizvede takav efekat?
VELJKOVIĆ: Olovo ostavlja posljedice na veći broj organa i sistema organa u ljudskom tijelu. Kada ga unesemo u organizam, putem krvi se distribuira do mozga, jetre, bubrega i kostiju, gdje se uglavnom akumulira s obzirom da može da zamijeni kalcijum u jedinjenjima. Olovo ostavlja ozbiljne posljedice na kardiovaskularni sistem: procjena Svjetske zdravstvene organizacije je da je samo u 2021. godini oko 1,5 miliona ljudi u svijetu umrlo od negativnih efekata olova na kardiovaskularni sistem.
Ne postoji bezbjedna koncentracija olova u krvi. Olovo nije biogeni element i nije poznata ni jedna njegova prirodna uloga u ljudskom organizmu. Postoje količine za koje se smatra da ne predstavljaju značajnu opasnost i to za odraslog čovjeka iznosi manje od 10 mikrograma po decilitru, dok je za djecu to 3,5 mikrograma po decilitru. Pazite, govorimo o mikrogramima, dakle milionitim djelovima jednog grama. Ipak, ni za te količine se ne može sa sigurnošću reći da ne izazivaju nikakve posljedice. Jedinjenja olova mogu da budu letalna u većim koncentracijama, ali konkretna količina se razlikuje za različita jedinjenja olova. Ipak, akutna trovanja olovom koja dovode do smrtnog ishoda su veoma retka. S druge strane, izloženost jedinjenjima olova i akumulacija u dužem vremenskom periodu predstavlju mnogo veći problem.
POBJEDA: Da li se ono u potpunosti može izlučiti iz organizma, ili se taloži i može da utiče na čovjeka na dubljem nivou?
VELJKOVIĆ: Nažalost, olovo koje se jednom akumulira u organizmu gotovo je nemoguće u potpunosti izbaciti. Ipak, postoje veoma efikasne terapije određenim helatnim agensima koje mogu u velikoj mjeri da uklone olovo i druge teške metale iz organizma, ali to se može raditi samo po preporuci ljekara i uz medicinski nadzor. Postoje ograničeni dokazi da korišćenje vitamina C u vidu suplemenata može da utiče na smanjenje koncentracije olova u krvi, ali istraživanja u tom smislu su još u toku i ne bi trebalo prerano donositi zaključke.
Oprezno sa zaključcima
POBJEDA: Ko bi, u situacijama poput ove u Baru, trebalo da se bavi kontrolom i da bude prva karika u preventivi, ili je potreban sistemski odgovor kako bi se izbjegle ovakve posljedice?
VELJKOVIĆ: Da bismo odgovorili na ovo pitanje prvo je neophodno da se jasno odredi uzrok povećane količine olova u krvi radnika. Prilikom razmatranja uzroka trebalo bi biti veoma oprezan. Zaista, najlogičniji odgovor bi bio da je ovo posljedica dugotrajne izloženosti radnika jedinjenjima olova koja su transportovana preko luke. Međutim, olovo često zna da nas iznenadi. Na ovim prostorima su se olovo i njegova jedinjenja decenijama nekontrolisano koristili. Najočigledniji primjer je masovno korišćenje olovnih boja koje se i danas nalaze na ofarbanim predmetima i građevinama i mogu da izazovu upravo ovakve posljedice o kojima danas pričamo. Dakle, put izlaganja radnika jedinjenjima olova određuje ko bi trebalo u konkretnoj situaciji ovime da se bavi. U svakom slučaju, problemi vezani za olovo i njegova jedinjenja ne mogu biti riješeni bez čitavog skupa sistematskih mjera.
Izvor: Pobjeda