Sport je jedna od najznačajnijih tekovina čovječanstva i smisao sporta je druženje, prijateljstvo, spajanje ljudi sa svih kontinenata, ali i ujedinjavanje naizgled nespojivog, a kada je tako onda se dese i najljepše priče koje ujedine hiljade srca u jedno, hiljade duša diše samo za jedno slobodno bacanje, samo za jedan koš koji za mnoge ne znači puno, ali je slijepoj djevojci bio sve…
Sport je, inače, niz pobjeda i poraza, protkan majstorijama, lijepim, a ponekad i ružnim trenucima koji se pamte, a nekada i odmah zaborave, sport je život u malom.
Često i nije ni važna grana sporta, bitno je druženje, takmičenje, pomjeranje granica mogućnosti i očekivanja u svim segmentima, a kada se sve to dogodi na jednom mjestu i ljudi ujedine u zajedničkim nadanjima i strepnjama na terenu, parketu, u bazenu ili vazduhu uvijek pobjedi čovjek i to je smisao svega, to je smisao sporta – Džesi Ovens i Long Luc.
E, jedan takav momenat koji je ujedinio dvoranu i nekoliko hiljada srca i dlanova dogodio se u srednjoj školi u Mičigenu.
Oko 2.500 ljudi na tribinama je zaćutalo, vladala je potpuna tišina, a sve zbog jedne devojke po imenu Džuls Hogland (17), košarkašice škole “Ziland” koja je slijepa i zbog toga što ne može da vidi koš su joj svi pomogli na predivan način da osjeti njegovu razdaljinu, prvo je to učinila jedna od saigračica, pa onda i trener.
Da bi joj pomogla njena drugarica je stala iza nje da se namjesti u poziciju za izvođenje slobodnog bacanja, cijela dvorana zaćutala, a jedna od žena koja je u stručnom štabu je uzela motku, počela da udara sa njom iza table, pa je Džuls na osnovu zvuka mogla da procjeni gdje se nalazi koš.
Šutnula je, pogodila i onda je nastao haos. Svi su skočili i proslavili taj pogodak veoma emotivno.
“Bila sam veoma nervozna, mogla sam da osjetim kako svi gledaju samo u mene. Srećom po mene nisam mogla da ih vidim”, rekla je Hogland i tako pokazala i smisao za humor uprkos problemima sa vidom.
Otkrila je i kako se osjećala u momentu kada je čula reakciju sa tribina.
“U tom momentu sam rekla sebi ‘To, uspjela sam’. Bila sam uzbuđena i veoma ponosna na sebe”, poručila je Džuls.
Ona igra za košarkaški tim škole “Ziland” u kom se nalaze učenici sa i bez invaliditeta. Svi oni zajedno igraju u istom timu što je još jedan pokazatelj druženja i zajedništva. Sada sum svi u timu, ali i na tribinama igrali za Džuls i svi zajedno su pobijedili.
And you thought March Madness was exciting. Zeeland Public Schools Unified Basketball took over the court this morning, and the crowd went WILD! #ZpsLearningForLife pic.twitter.com/jrnFeBy7bP
— Zeeland Public Schools (@zeelandschools) March 22, 2022
“Džuls je toliko naporno radila prethodnih godina na izvođenju tog šuta. Bilo je predivno vidjeti kako pogađa pred više od 2000 ljudi na tribinama. Presrećni smo i zbog nje i njene porodice. Divan dan za sve nas”, kazao je trener ekipe Nejt Vandeguč.
Njena majka Karen je ispričala da je rodila trojke, sin je nažalost preminuo sa četiri nedelje, dok su Džuls i druga ćerka preživjele. Džuls je ostala slijepa, dok njena sestra nema problem sa vidom.
“Bog mi je dao snagu da nastavim da se borim. Da nisam imala vjeru ne bih bila ovdje. Učim kako da živim samostalno, koristim štap da sama pređem ulicu, pokušavam da naučim kako da koristim autobus, za to vrijeme radim u ‘Pica Hatu’ i tamo slažem kutije”, ispričala je Džuls svoju priču.
Zbog svega toga je njena mama Karen jedva zadržavala suze dok je pričala o njoj.
“Nadam se da će ona ohrabriti djecu da se bore i da budu ambiciozni, da ne dozvole da ih ništa obeshrabri. Neka pogledaju Džuls i snimak njenog slobodnog bacanja i vide da mogu i oni da urade sve što naume”, zaključila je Karen Hogland.
