Vladimir Vladimirovič Majakovski (Bagdati pored Kutaisija, 19. jul 1893 – Moskva, 14. april 1930), ruski književnik.
Biografija
Pošao je u slikarsku školu, bio zatvoren zbog socijalističke agitacije, oduševljeno prihvatio Oktobarsku revoluciju i stavio u njenu službu svoj pjesnički i slikarski talenat. Pjesnički rad počeo je kao futurista, stojeći ujedno na čelu toga pokreta. Nastojao je da stvori novu poeziju koja bi odgovarala urbanom, a zatim i revolucionarnom razdoblju istorije Rusije i čovječanstva. Uveo je u poeziju vulgarizme, žargonske riječi, namjerno grube antiestetizme, stvarao vlastite kovanice, služio se vrlo često igrom riječi, dotada nepoznatim metaforama, a posebno je volio hiperbole.
O ljubavi
Četiri sata. Teški kao udar.
Caru – carevo, bogu – božije!
A neko kao ja kuda bi, kuda?
I šta se meni dati može?
Kada bi bio malecan kao Veliki okean –
čučnuo bi na talase,
uz plimu koketovao bi sa lunom kao sa ženom.
Gde naći dragu koja bi bila kao ja?
Takvu ne bi držalo nebo maleno!
O, kad bi prosjak bio kao milijarder!
Pare? Šta će duši?
Nezasit lopov u njoj ipak spije.
Moje želje – to je horda što ruši,
malo joj je zlato svake Kalifornije.
Kada bi bio mucav ko Dante ili Petrarka!
Dušu jedinoj dati!
Stihom narediti da je trulija!
I reči, i ljubav od koje patim –
Trijumfalna je to kapija,
raskošno, bez traga će kroz nju ipak,
ljubavnici svih vekova da minu.
O, kada bi bio tih
kao grom jak – plakao bih,
tugom zagrlio izandjalu planetu- pećinu.
Kad bih svoj moćni pustio glas boje duge,
komete bi slomile vrele ruke,
i bacile se dole od tuge.
Očima bih od zraka grizao noći-
o, kada bi bio ko sunce bez sjaja!
Tako mi se hoće. Zemlja mršavi stomak
sijanjem svojim da napaja.
Proći ću vukući svoju ljubavnicu.
U kakvoj samo noći punoj lutanja gde zlo ne vreba,
golijati neki posejaše mene- klicu,
tako velika mene, tako nepotrebna?
Dim pojeo vazduh ljut.
Soba je – glava u paklu punom buke.
Iza tog prozora, sjeti se prvi put
ludački milovah tvoje ruke.
A sada sediš, srce železno, tudje,
još je dan – teraš me uz osmeh, možda lukav.
U tamnom hodniku nikako da udje
drhtajem slomljena ruka u rukav.
Poći ću, besciljno, do mila vraga.
Divlji, izbezumljen, očajan, jadan.
Ne treba tako moja draga,
rastanimo se odmah sada.
Pa, ipak, moja ljubav – teško breme za te
na tebi stoji,
ma kud pobegla tajno.
Daj, poslednjim krikom svojim
da gorčinu uvreda isteramo.
Buka oznoje do umora,
on spas nađe u vodi jaže.
Bez tvoje ljubavi ja nemam mora,
volim te stihovima – ne pomaže.
Da se odmori – i slon se sprema,
legne u pesak, vreli, istinski.
Bez tvoje ljubavi ja sunca nemam,
a ne znam gde si, ne znam s kim si.
Razbio je tradicionalnu ritmičku strukturu stiha i stvorio novi, u grafičkom slogu “stepenasti” stih, koji posebno pogoduje stavu retoričkog pjesnika koji se direktno obraća velikom auditorijumu. Smisao takve poezije odveo ga direktno na revolucionarnu tribinu, miting. Eksperimentalnu liriku slijede velike lirske poeme monološkog tipa “Oblak u pantalonama“, „Rat i svijet“, „Čovjek“. Stavljajući poeziju svjesno u službu revolucije, pisao je agitacijske pjesme (“Lijevi marš”), scensko djelo na temu revolucije s biblijskim motivima “Misterija Bufo”.
Volim
Brodovi – i oni u luke se sliše.
Vozovi – na stanicu teraju i oni.
A mene ka tebi nešto tim više –
jer volim – vuče i goni.
Puškinov vitez u podrum se skriva,
cicija u svome novcu da uživa.
Tako ti se vraćam ja, draga, predano
Moje je to srce, s divljenjem ga gledam. I gar
sa sebe spira, brije se i mije.
Tako i ja, tebi vraćajući se, zar
ne odlazim kući, zar nije?!
Konačnoj se vraćamo meti.
Smrtne zemaljsko naručje veže
Tako tek što rastanemo se ja i ti,
nepokolebljivo ti težim.
Svojim djelom izvršio je veliki uticaj na razvoj sovjetske poezije, a djelovao je i na pjesnike izvan SSSR (Aragon, Beher, Vapcarov i dr.)
Osnivač ruskog futurizma
Majakovski je bio jedan od osnivača ruskog futurizma. Godine 1912. pojavio se “Šamar javnom ukusu”, manifest ruskog futurizma, koji su potpisali: David Burljuk, Aleksandar Kručonih, Vladimir Majakovski i Viktor Hlebnjikov. Uveo je nove žanrove poeme: lirske reportaže, lirsko-epske poeme, lirsko-fantastične poeme.
Tragična smrt
Živio je snažnim, dinamičnim i punim životom čovjeka i pjesnika, a umro je tiho i povučeno: ubio se aprila 1930. godine. Taj njegov čin ostao je tajna. Pjesnik je javno izjavio “Mrzim sve ono gdje se smrt javlja i snuje! Obožavam život pa ma kakav bio.” On je osudio samoubistvo pjesnika Sergeja Jesenjina, ali je u oproštajnom pismu napisao: “Ovo nije način (drugima ga ne preporučujem), ali ja nemam izlaza.”
Djela
Poeme
Oblak u pantalonama (1915)
O tome (1923)
Vladimir Ilič Lenjin (1924)
Na sav glas (1930)
Rat i svet
Čovjek
Lijevi marš
Drame
Vladimir Majakovski (1913)
Hladan tuš (1930), gdje se ruga sovjetskoj birokratiji
Ostala djela
Misterija Bufo
Šamar javnom ukusu (1912)
Priredio: Dragan Leković
