Vladimir Nazor (30. maja 1876. u Postiri na Braču – 19. juna 1949. godine u Zagrebu), hrvatski pjesnik, prozaist, prevodilac i političar.
Život
Narodnu školu je završio na ostrvu Braču, a gimnaziju u Splitu. Studirao je prirodne nauke, matematiku i fiziku u Gracu i Zagrebu. Diplomirao je 1902. godine. Predavao je u Hrvatskoj gimnaziji u Zadru, a od 1903-1918. godine godine u Istri, gdje je ujedno i proveo najviše svog života. U penziju je otišao 1933. godine, kada je počeo raditi kao upravnik dječijeg doma U Zagrebu. Prvo djelo mu je bilo Slavenske legende (1900.)
K Bogu!
Bože, ja sam uvijek nosio te živa
Na dnu duše svoje: u burne trenutke
Obijesti, i kada cijelu noć je šutke
Kopala mi srcem sumnja hladna siva.
Nošah te u sebi i kad sve sam vrutke
Vjeri pečatio, i kvas, što ga liva
Tvoja ljubav u nas, gušio, i tkiva
Nade u glib bacao niz drum svoj i putke.
Ja sam se rvao s tobom, velji Bože!
Svladan rukom tvojom, poraza svu sreću
Spoznah, i znam, što ti blaga sila može.
I jer borbu s crvom ti prezreo nisi,
Osjećam u duši vjeru uvijek veću.
I sve biće moje prema tebi klisi.
1904. u Zadru je objavljeno njegovo djelo Knjiga o hrvatskim kraljevima, a u to vrijeme počinje pisati i Istarske priče. Nekoliko godina kasnije objavljuje Velog Jožu (1908.) – djelo po kojem će se prepoznavati Nazorova proza, a koje je on sam smatrao neuspjelim. 1916. godine objavio je nekoliko knjiga: Utva zlatokrila, Medvjed Brundo, Stoimena.
Ko božica mora
Iz mora je ishodila
Vitka, čvrsta, uspravljena
Ko božica mora prava,
Ko rusalka, ko sirena,
Ko djevojka –
Koju oko vječno traži,
Ko djevojka čije draži
Mame više od najslađeg vina.
Sto bačava onog trena
Vina – ja bih za nju dao
Jer tko ima ko Božica
Tako lijepa dva obla ramena
Dva koljena dunjom zaobljena
Vitak struk i uzak bok,
Zato nije teško reći:
Ko božicu pravu
Stvorio je bog.
Gole, male dvije sise
Na grudima bijelile se,
Žutile se, zlatile se
Ko dva bijela obla žala,
Ko dvje krafne, breskve dvije
Žute, kasne – vinogradske.
Pa pomislim:
Otkud usporedbe takve,
Zbog čega joj grudi
Morskom sliče žalu –
Valjda zato što se kipar
Svemogući namučio
Dok je njih i bijele žale
Savršene izradio.
Zašto ko rumene krafne –
Stoga, što za njima
Ko za krafnama što prste peku
Kad ih majka prži o Božiću,
Usne žude
Srce željno sanja.
A zbog čega breskve kasne –
Žute vinogradske,
Zbog toga što voća slađeg
Na svijetu od njih nema.
Po sredini malih grudi
Nasred svake malina je zrela,
Rujem zore, tajanstvom užitka
Sokom čežnje poglede mamila.
Sitni kostim na bedrima
Tek što iz mora izašla
Božica je malo popravila
I zatresla bujnom kosom –
Misli sredit će se sama,
Pa po rivi prepunoj kupača
Put tuša se uputila.
Gleda pravo, ni lijevo ni desno,
Bolje grudi ističu se tako –
Iako ih nema zašto
Isticati.
Jer sve oči i onako,
Dok je rivom prolazila
Uprte su u nju bile.
Muške oči širom raširene –
Ženske gledale iskosa –
Da se sva omotala ručnikom
Opet bi se za njom okretale.
Dok korača i dok se tušira
Ispod hladna okreće se tuša,
Mati mila, kakova ljepota
Okružena šarenilom ljeta
Sunca, žala, veselih kupača –
Dok lak lahor lagana majstrala
Svježinom je sa pučine – ljubi.
Jedno noćno more, koje ne zna za san,
Muči se i stenje u dnu moje biti.
1939., objavljuje Pastira Lodu i Dedeka Kajbumščaka.
Potraži me
Kad čuješ kako kriješte vrane
S one lude, sa sjeverne strane,
Kad vidiš kako ljubav potiho kaplje
Sa one suhe, slomljene borove grane,
Kad čuješ kako nešto u noći uzdiše i ječi
Kako ljubavi žica ko bolesno srce kuca,
Kad vidiš kako se je zatamnilo nebo
Dok ljubav naša počinje sve više da puca,
Kad čuješ kako – ko u dubòku puću
Tišinom tupo odjekuje tvoje ime,
Ne budi lijena, ne časi ni časa –
Potraži me, potraži me!
Zemniče, ti niknu iz zuba ljuta zmaja
Da budeš grm što gori, luk napet, plamen mač,
Al raznježi ti dušu milinje cvjetnog maja,
Al omekša ti srce jesenjih voda plač.
1942. godine sa pjesnikom Ivanom Goranom Kovačićem preko Kupe odlazi u partizane, o čemu je izvijestio čak i Radio London. Nazor počinje voditi dnevnik S partizanima. Poslije rata objavio je i Pjesme partizanske. U ratu Nazor je predsjednik Izvršnog odbora ZAVNOH-a, a nakon rata i prvi predsjednik hrvatskog Sabora. Kao novoprimljeni akademik 1949. godine je imao i svoj posljednji javni nastup na kojem je čitao odlomke iz svoje nedovršene zbirke U zavičaju. U pedeset godina plodnog rada Nazor je pisao pjesme, pripovijetke, priče za djecu, putopise, romane, dnevnike, rasprave i prevodio italijanske i njemačke pjesnike.
Prskaju se morem
Prskaju se dvije
Ljepotice mlade
Stojeći do koljena u toplom moru
U majstralu i u suncu,
A nad njima nadvile se
Starog bora znatiželjne grane.
Prskaju se
A kapljice zvonkog smijeha
Miješaju se s kapljicama mora
I razliježu na sve strane.
Naokolo dječja vika
Odjekuje s pune plaže,
Dok kliktavim smijehom svojim
Dvje djevojke sve kupače
I bor stari – vesele i draže.
Na tri metra razmaknute
Zasiplju se kapljicama
Zasiplju se smijehom,
Još su mlade – netaknute
Niti friškom tramuntanom,
Nit istočnim –
Nit zapadnim grijehom.
A kose se crnim slapom
Kapljica niz leđa cijede.
Koliko će proć vjekova
Dok posive i posijede?!
Ma tko sada na to misli
Misli sviju pune su radosti
Pune sreće sa njihovih lica
I bezbrižne njihove mladosti.
A smijeh njihov i dalje se ori
Dok polijeva jedna drugu,
Kapljice se pune smijeha
Raznošene suncem i majstralom
Sve oko njih pletu
Zapliću se o borove grane
Ko svačiju žele rastjerati tugu,
Ko da žele kupače i plažu
Utkati u meku, baršunastu dugu.
Tamo u zatonu nasred pijeska slana
Bijelo jato spava mojih mladih dana.
Njegovim imenom je nazvana najveća nagrada u Republici Hrvatskoj “Nagrada Vladimir Nazor” koja se dodjeljuje za najbolja umjetnička ostvarenja na području književnosti, muzike, filma, likovnih i primijenjenih umjetnosti, pozorišne umjetnosti te arhitekture i urbanizma.
Priredio: Dragan Leković
