Vojislav Ilić (Beograd, 14.4. 1862. — Beograd, 21.1. 1894), pjesnik, Beograđanin, sin pjesnika Jovana Ilića, Vojislav je proživio kratak i težak život. Bolešljiv još od djetinjstva, on je slabo mario za učenje. Školu je napustio posle trećeg razreda gimnazije zbog slabog uspjeha. Kasnije je na svoju ruku pohađao predavanja u Velikoj školi, aktivno učestvovao u književnom i političkom životu studentske omladine, ali ispite nije polagao.
Anđeo mira
Noć duboka vlada, i sve živo spava;
Na starome tornju ponoć otkucava.
I u tom času sa grančicom krina,
Anđeo se spusti sa rajskih visina.
Sve pospalo ćuti, niko se ne budi;
Ne vide ga zveri, ne vide ga ljudi.
Al’ oseća granje – pa se tiho svija;
Oseća ga lahor – pa tiho ćarlija.
I Anđeo Mira, kroz duboku tamu,
Spusti se pred oltar u pustome hramu.
Pa prekrstiv ruke na blažene grudi,
Rujnu zoru čeka da nebom zarudi…
Njegovom obrazovanju je pomoglo što mu je dom bio stjecište književnika i pjesnika. Tu je upoznao Đuru Jakšića, te se kasnije i oženio jednom od Jakšićevih kćeri. Učestvovao je kao dobrovoljac u bugarskom ratu 1885. godine, 1887. stupa u službu kao korektor Državne Štamparije, a 1892. namješten je za učitelja u srpskoj školi u Turn Severinu. Iste godine postaje pisar ministarstva unutrašnjih djela, a 1893. vicekonzul u Prištini, po njegovoj želji da ide na Kosovo. Međutim, njegovo slabo zdravlje ga primorava da se vrati u Beograd gdje uskoro i umire.
Anđeo tuge
Sa raspuštenom kosom, pod vencem od ljubičica,
spustivši bleđanu glavu na zvučnu srebrnu liru,
ja vidim nebesku sliku.
Sa pokidanih žica, poslednji akord zvoni.
Božanska neka tuga svetli se sa njenog lica,
i ona suze roni.
Andjeo to je Tuge.
Po dubravama tavnim
njezina čudna pesma bolno i slatko ječi;
u njojzi očajnik traži utešne i mile reči,
i njima tugu goni.
Ona ga u nebo diže, dajuć’ mu krioca svoja…
Muzo! Hajdemo njojzi, jer to je sestrica tvoja.
U životu u mnogome je dijelio sudbinu drugih pisaca svog vremena: često je mijenjao namještenja u Beogradu i unutrašnjosti, živio u oskudici, veliki dio vremena provodio u kafani i neurednim, boemskim životom još više pogoršao svoje ionako slabo zdravlje, zbog političkih uvjerenja bivao proganjan od vlasti, i umro mlad.
Elegija
Hladna je jesen; i sumorno veče
Nad pustim poljem razastire mrak;
A studen vetar sa uvelim lišćem
Talasa, seče magloviti zrak.
I nigde zraka od života nema,
Proletnji davno izumro je kras;
Kišica sipi… A iz sela malog
Večernjeg zvona razleže se glas…
I strahom srce učas se pritaji
Gledajuć mutno na jesenji dan
Ah, šta su snovi i beskrajne želje,
Kad život pada kao tihi san!…
Iako je pisao kratko vrijeme, svega petnaestak godina, ostavio je obimno i raznovrsno djelo. Za života je objavio tri zbirke pjesama (1887, 1889, 1892), kojima treba dodati veliki broj pjesama rasutih po časopisima i zaostalih u rukopisu.
Sa pogledom ugašenim
Sa pogledom ugašenim,
s prekrštenim rukama,
na mrtvačkom odru svom
ležao sam međ’ vama.
Vi ste moje bledo lice
rosnim vencem obvili,
i o mojim bolovima
sa uzdahom zborili.
Ja sam sluš’o reči vaše
s njinim slatkim otrovom,
i gorko sam nasmej’o se
pod mrtvačkim pokrovom.
Po Jovanu Deretiću Ilić je u srpskom pjesništvu izvršio ono što je desetak godina ranije zahtijevao S. Marković: odlučan raskid s romantizmom. Međutim, njegove književne težnje samo se djelimično poklapaju s Markovićevim programom i s realističkom poetikom. U nekim pjesmama on je bio glasnik naprednih ideja svog doba, oštar kritičar društvenih i političkih izopačenosti. Ali, njegova poezija, gledana u cjelini, suprotna je duhu tendenciozne, pragmatične književnosti za koju se zalagao programski realizam.
U poznu jesen
Čuj, kako jauče vetar kroz puste poljane naše,
I guste slojeve magle u vlažni valja do…
Sa krikom uzleće gavran i kruži nad mojom glavom,
Mutno je nebo svo.
Frkće okiso konjic i žurno u selo grabi,
I već pred sobom vidim ubog i stari dom:
Na pragu starica stoji i mokru živinu vabi,
I s repom kosmatim svojim ogroman zeljov s njom-
A vetar sumorno zviždi kroz crna i pusta polja,
I guste slojeve magle u vlažni valja do…
Sa krikom uzleće gavran i kruži nad mojom glavom,
Mutno je nebo svo.
Svojim estetizmom i formalizmom Ilić je otvorio put drukčijoj poeziji, poeziji kojoj je podjednako strana orijentacija realista na običnu stvarnost i zahtjevi ideologa za uključivanje književnosti u društvene i političke borbe, poeziji u kojoj je najvažniji momenat briga za samu sebe, za svoje vlastito umjetničko biće.
