Skoro godinu dana od kada je Crna Gora usvojila Zakon o istoplonom partnerstvu – 15. jula 2021. godine skopljeno je 17 takvih partnerstava.
Prema riječima izvršnog direktora LGBT Foruma Progres Johna Barca, to je značajan broj i pokazatelj da je LGBTI osobama ovaj zakon bio potreban kako bi mogli da, na određeni način, urede svoje odnose i dobiju makar neki vid pravnog prepoznavanja i zaštite.
„Od kada je 15. jula 2021. istopolnim partnerima u Crnoj Gori, bez obzira na to da li su crnogorski ili strani državljani, omogućeno sklapanje istopolnih partnerstava, jer je ovog datuma na snagu stupio Zakon o životnom partnerstvu lica istog pola, nakon perioda od jedne godine koliko je odložena njegova primjena. Prema onome što sam mogao da pročitam u crnogorskim medijima prethodnih dana, do sada je u Crnoj Gori sklopljeno 17 istopolnih partnerstava“, kazao je Barac za Adriu.
Tako, na primjer, većina onih koji su sklopili partnerstvo, a crnogorski su državljani, su ubrzo nakon same ceremonije pošli (nazad) u inostranstvo, što je opet indikator toga da Crna Gora ne pokazuje u praksi dovoljan stepen prihvatanja LGBTI osoba.
Uživanje brojnih prava koja zakon definiše u praksi je ozbiljna prepreka, koja ide do toga da sam zakon stvara diskriminaciju u odnosu na istopolne partnere, zbog čega je LGBT Forum Progres i podnio tužbu za diskriminaciju protiv države Crne Gore.
U Crnoj Gori po broju sklopljenih partnerstava prednjači Budva. Barac navodi da je u tom gradu do kraja maja, prema podacima koje su prenijeli crnogorski mediji, sklopljeno čak 10 partnerstava – više od polovine ukupnog broja u cijeloj državi.
“Ovo dijelom ima veze sa velikim brojem stranih državljana koji žive ili borave u Budvi, ali i sa samim gradom koji ima jako lijepe i atraktivne lokacije za ceremonije sklapanja partnerstava i vjenčanja generalno”, rekao je on.
Na pitanje da li je Crna Gora konačno otvorenija za LGBTI zajednicu, sagovornik ADRIE kaže da je s jedne strane Crna Gora učinila dosta da uskladi normativni okvir u dijelu koji se tiče ljudskih prava LGBTI osoba, tako da je tu učinjen taj tehnički i administrativni pomak.
“Ali, s druge strane, i te kako je osjetno odsustvo suštinskih, društvenih promjena koje su preduslov stvarnog prihvatanja LGBTI osoba i smanjenja stepena nasilja, mržnje i diskriminacije koji su dio naših svakodnevnih života. U globalu, kao država i društvo jesmo malo više otvoreni nego što je to bio slučaj prije 10 ili 15 godina, ali kada pogledamo koliko smo „tehnički“ napredovali i da je Crna Gora danas čak na osmom mjestu na Duginoj mapi Evrope (Rainbow Europe Map), onda je realno da očekujemo da kvalitet života LGBTI osoba i naša društvena integracija bude na mnogo, mnogo većem i boljem nivou”, smatra on.
“Ovo se ogleda i u aktuelnoj LGBTI strategiji Vlade Crne Gore, koja je postala ništa više do spisak lijepih i nerealnih želja, bez jasne vizije kako da se svakodnevni život LGBTI osoba unaprijedi, kako da se sistemski smanje nasilje, mržnja i diskriminacija, kako da se riješe obespravljenost i marginalizacija i tako dalje”, kaže Barac.
Zakon o životnom partnerstvu je, poručuje, samo simptom ovog, šireg sistemskog problema i nepostojanja jasnih i primjenjivih politika Vlade Crne Gore.
“Daleko od toga da sam zakon nije važan, jer jeste i zaista predstavlja veliki korak naprijed za sve nas, ali smo se, nažalost, vrlo brzo i uvjerili da ono što je obećavano LGBTI osobama nije ono što je na kraju isporučeno u stvarnosti. Iako smo dobili određeni set prava, s njima su došle i brojne prepreke koje je sam sistem svojim nemarom ili namjerom postavio, te je samim tim sve nakon sklapanja partnerstva za neke istopolne parove postao proces koji ostavlja gorak ukus u ustima”, ističe izvršni direktor LGBT Foruma Progres.
Kako neko ko je već niz godina javno „autovan“ u Crnoj Gori, Barac kaže da se diše malo lakše nego kada je tek počinjao, ali i da je njegovo iskustvo dosta pozitivno jer ima mehanizme podrške oko sebe, koje mu život čine nešto lakšim.
Pojašanjva i da je pored toga, život u Podgorici mnogo lakši (ne u svim njenim djelovima), nego u većini Crne Gore, upravo zbog tog fenomena „velikog grada“.
“Kao što sam već istakao, uvijek postoji i ta druga strana medalje, a to su ljudi koji su primorani da žive u manjim sredinama, u okruženju koje je izrazito homo/bi/transfobično, koje nad njima aktivno vrši nasilje i sl. i za njih ne mogu da kažem da „lakše dišu“ i da su im životi mnogo bolji zbog svih ovih zakonodavnih promjena i cjelokupnog konteksta u Crnoj Gori danas. A dok svi ne budu imali jednak pristup pravdi, dok svi ne budu mogli da uživaju približno isti nivo zaštite i ljudskog dostojanstva, onda nema govora o suštinskom napretku, niti o tome da kao zajednica „lakše dišemo“, navodi Barac.
Barac je bio kum na sklapanju jednog istopolnog partnerstva u Podgorici, i to će zauvijek za njega predstavljati jedan veoma poseban događaj i nešto što će, kako je rekao, pamtiti dok je živ.
“Potpuno jedinstveno iskustvo i mogućnost da svjedočim tako iskrenoj i dubokoj ljubavi me je zaista ganula. Jedan od razloga naše borbe i našeg aktivizma tokom svih ovih godina je bilo upravo to da ove ceremonije budu moguće i da se slave ljubav i ponos”, navodi Barac.
Kaže i da Crnu Goru obavezuju jasni međunarodni standardi u brojnim oblastima, pa tako i u dijelu uvođenja nekog vida istopolnih partnerstava u naš pravni sistem.
“Od trenutka kada je to postala međunarodna obaveza koju je država preuzela na sebe, to više nije postalo pitanje snova, već dana kada će država tu obavezu, koju je svojom voljom preuzela na sebe, da ispuni. Taj dan se i desio, ali to ne znači da je naša borba okončana – upravo suprotno, ona na neki način iznova počinje”, zaključuje Barac.
