Žak Iv Kusto (franc. Jacques-Yves Cousteau; 11. jun 1910 — 25. jun 1997), francuski okeanograf, naučnik, ekolog, pronalazač i avanturista. Njegova istraživanja velikog plavog inspirisala su mnoge ljude i ostavljala ih bez daha, a njegova inventivnost pomjerila je granice ljudskih mogućnosti. Kroz svoje dokumentarce i knjige, Kusto je doprinio shvatanju okeana više nego bilo koja osoba u istoriji. Od 120 dokumentaraca koliko ih je ukupno snimio, najbitniji je bio Podvodni svijet Žaka Kustoa (The Undersea World of Jacques Cousteau), televizijska serija-dokumentarac, koja je počela sa emitovanjem krajem 60-ih, i jedna je od najpopularnijih serija toga toba.
Djetinjstvo i mladost
Rođen je 11. junа 1910. godine kao sin Danijela i Elizabet Kusto u malom gradiću Saint-André-de-Cubzac u blizini Bordoa. Bio je bolešljivo dijete, sa razvijenim sklonostima prema vodi i prema mašinama. Takođe je bio fasciniran filmovima, kao tinejdžer štedio je novac i kupio je amatersku kameru. U srednjoj školi bio je dosta problematičan, pa ga je otac poslao u internatsku školu, posle koje je upisao pomorsku akademiju u Brestu. 1933. priključio se francuskoj mornarici, gdje je i počeo svoja podvodna istraživanja i svoj rad na Akvalangu. Sa 25 godina imao je tešku saobraćajnu nesreću u kojoj je povrijedio obje ruke. Rehabilitovao se plivanjem na Mediteranu, gdje mu je jednog dana kolega oficir dao naočare za vodu kako mu so ne bi nagrizala oči. Taj poklon izmijenio je Kustoov život. Kada je zaronio vidio je jedan sasvim novi svijet ispod sebe, i riješio je da posveti svoj život dijeljenju tog svijeta sa drugima.
Regulator otvorenog ciklusa
Godine 1937. oženio se sa Simon Melor, sa kojom je imao dva sina Žan-Mišela i Filipa. Dvije godine kasnije odlazi da se bori u Drugom svjetskom ratu, uglavnom kao špijun i dobija nekoliko ordena za hrabrost. Za vrijeme rata, Kusto je zajedno sa inženjerom Emilom Ganjanom razvio ventil za dostavu vazduha na zahtjev, koji je omogućio roniocima da ostanu pod vodom na određenoj dubini. Ovo je bio revolucionarni sistem, jer su prije njega ronioci ronili u atmosferskim odijelima sa dovodom vazduha sa površine ili sa aparatima zatvorenog ciklusa na maloj dubini. Kusto i Ganjan su napravili sistem sa regulatorom koji je nezavisno od dubine davao onoliko vazduha koliko je roniocu bilo potrebno i to na zahtjev, to jest samo kada ronilac udahne. Prva upotreba ronilačkog regulatora je bila za čišćenje vode od podvodnih mina.
Kalipso
Kalipso je bio korveta preuređena u mobilnu laboratoriju za podvodna istraživanja, koja je postala simbol Kustoa i njegovih avantura. Prvobitna namjena Kalipsa bila je čišćenje mina za Britanku kraljevsku flotu 1941. Posle rata, poklonjen je francuskoj vladi i postala je linijski brod između Malte i ostrva Gozo; tako je i nazvan po nimfi Kalipso, čije je ostrvo Ogigija mistično povezano sa Gozoom. Godine 1950. irski milioner Tomas Loel Ginis kupio je Kalipso i dao ga Kustou za simboličnu sumu od jednog franka godišnje. Nesrećnim slučajem, potonuo je 1996. u Singapuru, ali je kasnije izvađen.
Filmovi, knjige i borba za životnu sredinu
Kako bi finansirao svoja putovanja i približio podvodni svijet producirao je mnoge filmove od kojih su Svijet tišine (Le monde du silence, 1956) i Svijet bez sunca (Le monde sans soleil, 1966) dobili Oskara za najbolje dokumentarce. Od knjiga koje je napisao najpoznatije su „Živo more“ (1963), „Delfini“ (1975) i „Svijet okeana“ (1985). Kusto je 1968. dobio ponudu da snimi „Podvodni svijet Žaka Kustoa“ i narednih osam godina Kusto radi na seriji upoznavajući ljude sa raznovrsnim bogatstvima podvodnog svijeta. Godine 1974. osniva Kustoovo društvo (Cousteau Society) kako bi zaštitio okeanski svijet. Danas broj članova te organizacije iznosi preko 300.000. Ronald Regan je odlikovao Kustoa Medaljom slobode 1985. Počasni član Francuske akademije postao je 1987. Umro je 25. juna 1997. i sahranjen je u rodnom gradu na porodičnom groblju.
Izvor: Wikipedia
