Napad Rusije na Ukrajinu već u prva dva dana izazvao je tektonske poremećaje i u svijetu sporta, tako da će takmičenja ubuduće da dožive mnoge promjene, a reprezentacija i klubovi Rusije sankcije za koje nijesu krivi.
Sportisti nikada nisu ti koji izazivaju ratove, pozivaju na oružane sukobe i oni ne nose oružje i ne pucaju iz njega u sportske rivale.
Naprotiv, postoji bezbroj primjera kroz istoriju u kojima su sportisti bili most koji spaja, a čak i u drevnoj Gčkoj su prestajali ratovi za vrijeme održavanja Olimpijskih igara, moderan svijet je mir ugradio i u olimpijsku povelju, ali u stvarnosti to odavno ne funkcioniše više tako.
Napad Rusije na Ukrajinu je potpuno pogrešna odluka, rat nikada nije dobro riješenje i svako ko se lati oružja mora znati da se od oružja gine na obje strane. Napad Rusije na Ukrajinu je pogređan i zbog činjenice da je uvijek, i baš uvijek, bolje “milion” godina pregovarati nego jedan dan ratovati.
Svi ratovi počinju odsustvom razuma i demokratije i završavaju, svidjelo se to nekom ili ne, pregovorima koji nas ponovo vraćaju za isti onaj pregovarački sto od kojeg smo odustajali prije nego smo krenuli u razazaranja…
Samo što pregovori o okončanju rata dolaze u mnogo težim okolnostima, nakon što smo proizveli mnogo mrtvih, osakačenih, mnogo uništenih gradova, poniženog dostojanstva, nakon što smo prije toga ubili čovjeka u sebi.
Rat u Ukrajni izazvao je gnjev u sportskim organizacijama Evrope, neke od njih su odlučile da iz svojih takmičenja izbace ruske kllubove, ili makar da im zabrane da igraju u svojoj zemlji. Mnogi klubovi i takmičenja najavljuju da neće nositi reklame Gasproma, iako je ta firma platila čak i unaprijed svoja sponzorstva. Mnogi će reči da je to opravdano.
Moguće da je opravdano, moguće i da je ispravno, ali kada bi bilo principijelno u godinama koje su iza nas i kada bi isti aršini važili i za sve one druge koji su nasiljem riješavali svoje nesuglasice sa drugima.
Sportisti i klubovi Rusije sasvim sigurno nisu krivi za oružane sukobe u Ukrajini, nisu ruski sportisti donijeli odluku da počne rat i zbog toga ne treba da snose sankcije za pogrešne odluke političara.
I prije rusko-ukrajinskog sukoba postojali su brojni ratovi u kojima su uglavnom veće i moćnije zemlje izvršavala upad u slabije od sebe, ali se tada licemjerna Evropa nije jednako odnosila prema tim nasilnicima koji su “demokratiju” uvodili koltovima i tomahavcima, a njima se nikad ne uvodi demokratija već izvršava surovo i bezobzirno nasilje jačeg nad slabijim.
Zbog toga je svako uvođenje sankcija sportistima pogrešno, baš kao što je pogrešno i ratovanje, jer kao što za rat nije kriv nijedan stradali građanin koji sjedi u svom domu dok se političari igraju ratnih igara, nisu krivi ni sportisti koji bi samo da igraju fudbal, košarku, vaterpolo, hokej na ledu ili rukomet i odbojku, da trče, preskaču skijaju ili kližu kao nedavno na Zimskim olimpijskim igrama u Pekingu.
Najbolji primjer koliko je sport blagorodan i ljekovit za ljudsle dušese desio na Olimpijskim igrama u Berlinu 1936. godine kada su predvečerje II svjetskog rata na sportskom borilištu veliku borbu vodili “ljuti rivali” Amerikanac Džesi Ovens i Njemac Luc Long.
Simboli dva naroda, dva svijeta, dvije rase izdigli su se iznad podjela na naše njihove, na dobre i loše, na crne i bijele, na terenu vodili bespoštednu borbu za medalje, a van borilišta ostali veliki prijatelji. Ovens je do smrti tvrdio da je Luc Long njegov najbolji prijatelj.
Zato je licemjerno i pogrešno uzeti pare Gasproma za reklamu, a potom zbog sukoba u Ukrajini s gnušanjem skinuti Gaspromovu reklamu, ali zadržati “prljav ruski” novac, naprotiv ima prizvuk pljačke i prevare.
Dvostruki aršini nikada nisu riješenje, dvostruki aršini nikada nisu dobri, ni u slučaju Ukrajine i Rusije, ali ni u mnogim ranijim oružanim sukobima u kojima su neki drugi moćnici bili na mjestu Vladimira Putina i donosili identične odluke kao aktuelni predsjednik Rusije.
Kao što danas odluka Putina da krene na Ukrajinu nije dobro riješenje, nije ni prije bilo dobro riješenje kad su neki drugi predsjednici uvodili demokratska načela snagom kolta i tomahavka.
Rat ne smije i ne može nikada da bude alternativa, pregovorima i civilizacijskom kompromisu, sankcije u sportu nikada ne smiju i ne mogu biti dio političke i ratne strategije.
Stanko Radulović
