U Crnoj Gori živi na hiljade samohranih roditelja, koji aktuelnim zakonodavstvom nijesu prepoznati kao ugrožena kategorija stanovništva iako bi to trebali da budu.
Nadležni nemaju sluha za samohrane roditelje, posebno za žene koje su izašle iz nasilja.
Razgovarali smo sa samohranom majkom A. V., koja godinama bori bitku sa sistemom.
“Između samohranih roditelja i hraniteljskih porodica država pravi veliku razliku. Dok hranitelje zakon prepoznaje kao zaposlene, koji za novac brinu o djeci, porodice samohranih roditelja i dalje su nevidljive. Hraniteljima je posao da čuvaju decu. Za to imaju zdravstveno i socijalno osiguranje, naknade za rad i izdržavanje djeteta. Roditeljima je briga o djeci obaveza. Samohrana majka za to ne dobija ništa”, kazala je A. V.
Dodala je da nije poenta da hranitelji primaju mnogo, nego da siromašne porodice sa svojom biološkom djecom primaju malo ili nista .
Diskriminacija i teška situacija dovodi majke da se odluče i ostave svoju djecu. Razlozi koje roditelji najčešće navode su porodični ili materijalni.
“U većini slučajeva to je neželjena trudnoća. Većinom preovladava osjećaj straha, ekonomska situacija nije zadovoljena na taj način, majka nije u radnom odnosu, nije spremna da se brine o svom djetetu i plaši se budućnosti. Biti samohrani roditelj je najčešće stresno i teško, oni se susreću sa više problema odjednom, od kojih su neki očekivani, a neki ne”, kazala je ona.
Dodala je da je samohrani roditelj je roditelj koji se sam stara o djetetu zbog toga što je drugi roditelj preminuo, ili je nepoznat ili je lišen roditeljskog prava sudskom odlukom.
“Samohrani roditelji suočavaju se sa brojnim problemima i izazovima, koji su najčešće socijalno-ekonomskog karaktera-nerešeno stambeno pitanje (veliki broj roditelja nakon razvoda ne poseduje svoju nekretninu), mala primanja, neplaćanje alimentacije nakon razvoda, nezaposlenost (teškoće u pronalasku posla zbog problema u usklađivanju profesionalnih obaveza i obaveza prema djetetu). Samohrano roditeljstvo nije precizno definisana kategorija u našem pravnom sistemu. Pojedini propisi sadrže odredbe kojima se regulišu prava ili pitanja od značaja za samohranog roditelja, ali to nije na zadovoljavajućem nivou”, poručila je A. V.
Istakla je da za veliki broj navedenih problema ne postoje adekvatna zakonska rešenja, ali određeni pravni okvir postoji.
“Čin hranitelja jeste human, mada im država za to plaća, s njima sklapa ugovor… To nije ugovor o radu zato što hranitelji nemaju pravo na godišnji odmor, nemaju pravo na bolovanje, to je posao koji se radi 24 sata. Hranitelji ostvaruju penziono i zdravstveno osiguranje, ostvaruju i naknadu za svoj rad, kao i naknadu za izdržavanje djeteta. U oba slučaja djeca koja žive u hraniteljskim porodicama i djeca koja žive sa jednim roditeljom su rano zadobila psihičke i fizičke rane. Ova djeca, zbog velikog broja promjena u životu, imaju ugroženo osećanje identiteta, mogu im nedostajati ljubav, toplina, sigurnost, a često ne znaju kako da ih zadobiju ili se teško vezuju kako ne bi ponovo bila povređena”, kazala je samohrana majka.
Razvod roditelja često može da ostavi posledice koje daju iskrivljenu sliku o dečijim potencijalima (da ima zastoje u razvoju kao posledicu odvajanja od jednog roditelja).
“Uloga hranitelja i samohranog roditelja u oba slučaja djeci treba povratiti osećanja, da gradi osećaj samopoštovanja i stiče poverenje i sigurnost. Jedan zagrljaj, pravi, od srca, ne može da nadomjesti ništa na ovom svijetu, nikakve pare i nikakvo bogatstvo, djetetu je najbitnija ljubav i razumijevanje. Rešenje bi možda moglo da se nađe u nekom fondu, koji bi bio formiran radi naplate potraživanja za izdržavanje deteta. Ipak, ako u zakonu nema definisane kategorije samohranih roditelja, to ne znači da i potrebe ove djece treba zanemariti”, rekla je A. V.
Dodala je da je važno istaknuti kako većinu samohranih roditelja čine žene.
“Sve ovo dovodi do toga da su samohrane majke, zajedno sa svojom djecom, u većem riziku od siromaštva i socijalne isključenosti te narušenog zdravlja i dobrobiti. Postojeće politike usmjerene na samohrane roditelje naprosto ne rješavaju ekonomsku nesigurnost s kojom se sami suočavaju. Primjer, iznos koji se dobija kroz dječji doplatak ne odgovara stvarnim potrebama samohranih roditelja u osiguravanju dostojnog životnog standarda sebi i svojoj djeci. Ovo je posebno važno za žene koje izlaze iz nasilja jer neriješeno stambeno pitanje, s kojim su mnoge suočene, drastično otežava život nakon izlaska iz nasilnog odnosa Zato je potrebno nužnost sprovođenja socijalno osjetljivih stambenih resenja i materijalne pomoći”, zaključila je samohrama majka.
Redakcije LUPA i PRESS
Ovaj tekst nastao je u okviru Programa “Direktno otvaranje radnih mjesta” (Javni rad), koji je podržan od Zavoda za zapošljavanje Crne Gore.
