Polaganjem vijenaca na spomen-obilježje u gradskom parku u Bijelom Polju juče je obilježeno 19 godina od tragedije na Bioču, u kojoj je poginulo 47 putnika, a povrijeđeno više od 200.
Porodice nastradalih, preživjeli putnici, delegacija Opštine i brojni Bjelopoljci još jednom su odali počast žrtvama najteže željezničke nesreće u Crnoj Gori.
Predsjednik NVU “Voz neprebola” Goran Vojinović kazao je da, zbog tragedije koja se početkom januara dogodila na Cetinju, neće davati izjave za medije, kako u Bijelom Polju, tako ni na Bioču. Posjeta spomen-kompleksu na Bioču najvaljena je danas u pet do 12.
Dragan Krgović je teško povrijeđen u nesreći i 26 dana bio je u komi. Prisjeća se da je tog dana bila ogromna gužva u vozu.
– Jedino se sjećam da je mašinovođa Drobnjak u jednom trenutku kazao: “Držite se ljudi, izgibosmo danas svi, kukala nam majka‘”. Ove rane nikada se zacijeliti neće.Tražimo samo da se pravda zadovolji. Ogorčeni smo svi. Nikad nijesmo bili bliže pravdi i nikad dalje od nje. Ali, bivša vlast nije dala da se nešto uradi – smatra Krgović.
Rameza Bakija bio je u vozu sa osamnaestogodišnjim sinom. On je teško povrijeđen, a sin je prošao sa lakšim ozljedama. Kaže da se sjeća prevrtanja i ničega više.
– Probudio sam se u Kliničkom centru. Sin mi je kazao da su me on i jedan naš prijatelj izvlačili i spasavali – rekao nam je Bakija.
On kaže da i dalje osjeća strah.
– Često sve u snu dolazi i zaborava nema dok sam živ – ističe Bakija.
Sabaheta Madžgalj juče je ostala dugo pored spomenika i suzama zalivala mermernu ploču i imena ispisana na njoj, među kojima su i imena njene kćerke i prvog unuka.
– Kako sam nakon nesreće sve ovo preživjela i do danas ostala živa, nijesam pametna. Došli kćerka i unuk iz Bara da me obiđu. To iz glave izbaciti ne mogu. Ostala sam bez prvih radosti, bez prve kćerke i prvog unuka. Danas bi on imao 23 godine, a bio je prelijep i prepametan. Ostale su dvije unuke od kćerke – sa suzama u očima priča Madžgalj.
Radomir Čabarkapa je u nesreći ostao bez supruge i sina. Kaže da je trebalo da ih vozi, ali su zbog zime, snijega i leda odlučili da on ide sam autom, a supruga i troje djece vozom.
– I evo kakva nas crna sudbina zadesi. Rane ne zarastaju, izgubiti dijete i suprugu je preteško. To zna samo onaj ko to doživi – kazao je Čabarkapa.
Naglašava da se niko nije okrenuo da pomogne nakon nesreće.
– Oboje djece su završili škole, ali nemaju posao. Ponadao sam se da će im neko ponuditi posao. Ja sam radio na građevini i bavio se poljoprivredom. A toliko je stizalo novca od pomoći. Sve nestalo i sve neko uzeo. Pravda nije zadovoljena. Niko odgovarao nije. Kad neko bukvu posiječe, izriče se zatvorska kazna, a za stradanje ovoliko ljudi nikom ništa – ističe Čabarkapa.
Izvor: Dan
