Flashback na 2016. godinu i Afera državni udar u Crnoj Gori 2016.
Dok su se u Podgorici konstruisale optužbe, Vučić je iz Beograda izlazio sa porukom koja je tada imala težinu presude: “To su strašne stvari koje su se spremale…”
Ta izjava nije bila samo komentar, bila je politička validacija cijele priče. U tom trenutku, opozicija okupljena oko Demokratskog fronta praktično je etiketirana kao bezbjednosna prijetnja, dok je Milo Đukanović pozicioniran kao čovjek koji brani državu od haosa. Ishod je bio očekivan, homogenizacija biračkog tijela i cementiranje vlasti kroz atmosferu straha.
Danas, isti rukopis, samo nova meta. Umjesto Podgorice, sada je fokus na Budimpešti. Umjesto Đukanovića, u centru priče je Viktor Orban. A Vučić, po ustaljenom scenariju, ponovo izlazi sa upozorenjima o ozbiljnim prijetnjama koje navodno ugrožavaju stabilnost jedne države.
Razlika je, međutim, u jednom opasnom dodatku. Orban već otvoreno koketira sa idejom uvođenja vanrednog stanja. U političkom rječniku, to nije tehnička mjera, to je najjači alat koncentracije moći. Vanredno stanje znači suspenziju dijela demokratskih procedura, jačanje izvršne vlasti i prostor za obračun sa političkim protivnicima pod izgovorom bezbjednosti.
Upravo tu paralela sa Crnom Gorom postaje brutalno jasna. Tamo gdje je 2016. “državni udar” poslužio kao političko oružje za disciplinovanje opozicije i mobilizaciju birača, danas se u Mađarskoj prijetnja koristi kao potencijalni okidač za institucionalno stezanje sistema. Ako se tada išlo na kriminalizaciju političkih protivnika, sada se ide korak dalje, ka formalnom uvođenju režima koji legalizuje političku kontrolu.
Vučićeva uloga u svemu tome nije sporedna. On se ponovo pojavljuje kao regionalni garant ozbiljnosti situacije, čovjek koji “zna” šta se sprema i koji to javno potvrđuje. Njegove izjave funkcionišu kao politički multiplikator, daju težinu narativu koji bi, bez takve podrške, mogao djelovati kao unutrašnja propaganda.
Iskustvo Crne Gore, međutim, upozorava. Ono što je tada predstavljeno kao dramatičan pokušaj rušenja države, godinama kasnije ostalo je opterećeno sumnjama, pravnim obrtima i ozbiljnim pitanjima o političkoj pozadini cijelog slučaja.
Zato je ključno pitanje danas jednostavno. Da li se ponavlja isti scenario, samo sofisticiraniji?
Ako Orban zaista krene putem vanrednog stanja uz retoričku i političku podršku Vučića, onda više ne govorimo o izolovanim krizama. Govorimo o modelu vladanja. Modelu u kojem se prijetnje proizvode, pojačavaju i politički eksploatišu, sve dok vlast ne postane jedina “sigurna opcija”.
A to više nije samo balkanska priča. To je ozbiljan signal kako se demokratija demontira, uz aplauz sopstvenih saveznika.
PRESS
