Boris Leonidovič Pasternak (rus. Boris Leonidovič Pasternak, Moskva, 10. februar 1890 — Peredelkino kraj Moskve, 30. maj 1960) ruski književnik.
Bio je pjesnik, novelista, romanopisac i prevodilac. Odrastao je u intelektualnoj sredini, studirao je filozofiju u Moskvi i Marburgu. U mladosti je bio futurista. Poezija mu je pretežno tematski apolitična, literarna i intelektualna. Piše i poeme sa temom prve i druge ruske revolucije. U romanu „Doktor Živago“ oslonio se na tradicije romana 19. vijeka i izgradio djelo na fabuli o sudbini nekoliko porodica, obuhvatio prostor od zapadnih ruskih granica do Sibira, sa Moskvom u središtu, opisao dvije ruske revolucije i završio epilogom u vrijeme Drugog svjetskog rata. U Sovjetskom Savezu je roman nazvan „antisovjetskim“, a na Zapadu je 1958. Pasternaku dodijeljena Nobelova nagrada, koju pisac nije primio.
Mladost
Pasternak je rođen u Moskvi 10. februara (po gregorijanskom kalendaru) 1890. (po Julijanskom kalendaru 29. februara) u židovskoj porodici. Njegov otac, Leonid Pasternak, je bio poznati slikar i profesor na Moskovskoj školi slikanja, skulpture i arhitekture, dok mu je majka, Rosa (Raaca) Kaufman, bila koncertna pijaniskinja. Odrastao je u visoko kosmopolitskoj atmosferi, gdje su neki od brojnih posjetilaca njegovom domu bili kompozitor Sergej Rahmanjinov, pjesnik Rajner Marija Rilke, te pisac Lav Nikolajevič Tolstoj.
Pod inspiracijom svog komšije Aleksandra Skriabina odlučuje da postane kompozitor, te je stoga i otišao na Moskovski konzervatorijum. 1910, naglo odlazi s konzervatorijuma na Magdeburški univerzitet, gdje je studirao pod neokantskim filozofima kao što je Herman Koen i Nikolaj Hartman. Iako se smatralo da će postati filozof, ipak odustaje od toga kako bi se vratio u Moskvu 1914. godine. Njegova prva kolekcija poezije na koju su uticali Aleksander Aleksandrovič Blok i ruski futuristi, objavljena je kasnije te godine.
Njegovi prvi stihovi simuliraju preokupaciju s Kantovim idejama. Njihov sadržaj uključuje udarnu aliteraciju, divlje ritmičke kombinacije, svakodnevni rječnik, te skrivene aluzije spram svojih omiljenih pjesnika kao što su Rilke, Ljermontov te njemački romantični pjesnici.
Tokom Prvog svjetskog rata podučavao je i radio u hemijskoj fabrici u Vsevolodovo-Vilveu, koja mu je nedvojbeno pružila dovoljno materijala za njegov roman „Doktor Živago” mnogo godina kasnije. Za razliku od svoje brojne rodbine i prijatelja, Pasternak nije otišao iz Rusije nakon revolucije. Naprotiv, bio je fasciniran novim idejama i mogućnostima koje je revolucija donijela na vidjelo.
Sestra moja, život
Pasternak je proveo ljeto 1917. živjeći u stepskom kraju blizu Saratova, gdje se i zaljubio. Ta je strast rezultirala zbirkom „Sestra moja, život”, koju je napisao u periodu od tri mjeseca, ali je zbog romantičarskog stila kojim je napisana bio previše posramljen da je objavi – četiri cijele godine. Kada ju je konačno objavio 1921, ta je zbirka izvršila revoluciju u ruskoj poeziji i učinila je modelom za mlađe pjesnike, kao što su: Osip Mandeljštam, Marina Cvetajeva i drugi.
Život – sestra moja
Život — sestra moja — i sad razliveno
Ko prolećna kiša razbi se o sve.
Al’, gunđajući, ljudi grizu eno,
Obazrivo, ko u ovsu zmije te.
Stariji imaju razlog za to pravi.
Al’ tvoj je, bez sumnje, smešan razlog taj:
Što travnjak i oči bura zalilavi
I vlažnom rezedom zamiriše kraj.
Što u maju, kada i vozni red čiji,
Kamšinske pruge, čitaš — a on pravo
Izgleda od Svetog pisma ogromniji
Makar ga stalno s nova iščitavo.
Što — čim salašarke zalazak oblije
Dok se guraju po nasipu tamnom —
Ja čujem da moja stanica to nije.
I sunce, seda, saoseća sa mnom.
Ponavlja se, kada treći put zazvoni,
Opšte izvinjenje: nije ovde, ne…
Mene pod zavesu zaparna noć goni,
Dok sa stepenica — stepa zvezdi gre.
Trepće se, al’ negde i u san se tope.
I fatamorganski moja draga spi.
Dok se moje srce ruši niz perone
I kroz vagon — stepom rasipa i bdi.
Nakon „Sestra moja, život” Pasternak je napravio neka hermetička djela neujednačenog kvaliteta, među kojima se nalazi i njegovo remekdjelo – lirski ciklus naslovljen „Ruptura” (1921). Autori kao što su Vladimir Majakovski, Andrej Beli i Vladimir Nabokov su aplaudirali njegovoj poeziji kao djelu čiste, raspuštene inspiracije. Kasnih 1920-ih Pasternak je sve više osjećao kako je njegov šaroliki modernistički stil sve više u suprotnosti s doktrinom socijalističkog realizma koji je odobravala komunistička partija. Pokušavao je da svoju poeziju napravi prihvatljivijom masi tako što je prepravljao svoja ranija djela, te započinjući dvije opširne poeme na temu ruske revolucije. Takođe se okrenuo prozi, te je napisao nekoliko autobiografskih priča, od kojih se najviše ističu „Djetinjstvo ljubavnika” i „Sigurna pratnja”.
Doktor Živago
Nekoliko godina prije početka Drugog svjetskog rata Pasternak se sa svojom ženom doselio u Peredelkino – selo za pisce koje je udaljeno nekoliko kilometara od Moskve. Bio je ispunjen s ljubavlju prema životu koja je njegovoj poeziji davala ton pun nade. To se reflektovalo i u imenu njegovog autobiografskog heroja Živaga, koje je izveo iz ruske reči „živ”. Za još jedan poznati lik iz ovog romana, Laru, je rečeno kako je nastala po modelu njegove ljubavnice Olge Ivinskajske.
Kako su Sovjetski autoriteti na ovu knjigu gledali s neodobravanjem, Doktora Živaga je prokrijumčario Pasternakov prijatelj Ajzeja Berlin, te ga je objavio u italijanskom prevodu u italijanskoj izdavačkoj kući Feltrineli 1957. godine. Taj je roman postao instantnom senzacijom, a naknadno je preveden i objavljen u mnogim zemljama nesovjetskog bloka. 1958. i 1959, američko izdanje ovog romana je provelo 26 nedjelja na vrhu „Njujork tajmsove” bestselerske liste. Iako niko od njegovih sovjetskih kritičara nije imao priliku da pročita ovaj zabranjeni roman, neki od njih su javno zahtijevali da se Pasternak izbaci iz SSSR-a. To je dovelo do šaljive ruske izreke koja se koristila kako bi se zadirkivala i ismijavala kritika književnosti, kao što su: „Nisam pročitao Pasternakovo delo, ali ga osuđujem”. „Doktor Živago” je na kraju ipak objavljen u SSSR-u 1988. godine.
Adaptacija ovoga djela u film, koji je režirao Dejvid Lin, bila je epskih proporcija. Glavne uloge u filmu dobili su Omar Šarif i Džuli Kristi. Zbog svoje koncentracije na romantički aspekt priče ubrzo je postao svjetskim hitom. Usprkos tome, ovaj film ipak nije objavljen u Rusiji sve do pada Sovjetskog Saveza.
Nobelova nagrada
Pasternak je naveden kao dobitnik Nobelove nagrade za književnost za 1958. godinu. 25. oktobra, dva dana nakon što je čuo kako je osvojio ovu prestižnu nagradu poslao je telegram sledećeg sadržaja Švedskoj akademiji:
Neizmerno zahvalan, dirnut, ponosan, začuđen, zbunjen.
Četiri dana nakon toga poslao je još jedan telegram Švedskoj akademiji:
Uzimajući u obzir značenje ove nagrade u društvu kojem pripadam, moram je odbiti. Molim Vas da se ne uvrijedite mom dobrovoljnom odbijanju.
Švedska akademija je na to odgovorila:
Ovo odbijanje, naravno, ni na koji način ne mijenja ispravnost nagrade. Akademiji ostaje još samo, ipak, da najavi sa žaljenjem kako se prezentacija nagrade ne može održati.
Čitajući između redova Pasternakovog drugog telegrama jasno je kako je odbio nagradu iz straha od oduzimanja državljanstva ako bi otputovao u Stokholm kako bi preuzeo nagradu. Nakon što se cijelog života trudio da izbjegne napuštanje Rusije ova mogućnost nije bila napredak kojem se nadao, ili kojeg je priželjkivao.
Iako je odbio Nobelovu nagradu sovjetski oficiri su ga konstantno napadali, tako da mu je najmanje prijetilo izbacivanje iz zemlje. No, usprkos tome, čini se kako je premijer Indije Džavaharlal Nehru reagovao kod Nikite Hruščova, tako da Pasternaka ipak nisu poslali u egzil ili zatvorili.
Uprkos ovim događajima, poznati crtač stripa Bil Moldin napravio je poznatu karikaturu toga vremena koji je Pasternaka prikazivao kao još jednog zatvorenika u Sibiru, kako cijepa drvo u snijegu. U toj karikaturi prikazuje ga se kao zatvorenika koji izjavljuje: „Ja sam dobio Nobelovu nagradu za književnost. Šta je tvoj zločin?” Ovaj je strip osvojio Pulicerovu nagradu za uredničku karikaturu 1959.
Nobelova medalja je na kraju predana Pasternakovom sinu Jevgeniju na ceremoniji u Stokholmu, tokom Nobelove nedjelje u decembru 1989. godine. Na toj je ceremoniji ruski čelista Mstislav Rostropovič svirao Bahovu serenadu u čast svoga preminulog sunarodnika.
Djela
Zbirke
„Iznad barijera“
„Sestra moja, život“
„Teme i varijacije“
„Drugo rođenje“
Romani
„Doktor Živago“
„Djetinjstvo Ljuversove“
Poeme
„Poručnik Šmit“
„Spektorski“
Autobiografsko djelo
„Zaštitna povelja“
Za Press priredio: Dragan Leković
