Poslije 77 godina od smrti Gertrude Stajn, Ket Paund nas podsjeća na bestseler “Autobiografija Alis B. Toklas”, koji je šokirao i uvrijedio najpoznatije pisce i umjetnike 20. vijeka.
Gertruda Stajn, preminula 1946. godine, bila je kulturno srce Pariza više od četiri decenije.
Pružala je ključnu podršku Matisu i Pikasu u trenutku kada je malo ljudi uopšte cijenilo njihov rad, a sjedeljke organizovane subotom uveče na kojima je bila domaćica maloj grupi odabranih postale su legendarne.
Poslije Prvog svjetskog rata, ona je postala glavno utočište gomili britanskih i američkih pisaca, koji su pohrlili u francusku prijestonicu, tražeći slobodu izražavanja koja im je često bila uskraćena u njihovim puritanskim domovinama.
Stajn je sebe doživljavala kao genijalku koja će izvršiti revoluciju engleske književnosti. Međutim, njena gotovo neprobojna proza zapravo je učinila da ona bude najmanje čitana od autora koji su stvarali u tom periodu.
Jedna knjiga je izuzetak – “Autobiografija Alis B. Toklas”.
Napisana u formi autobiografije njene životne partnerke, knjiga zapravo predstavlja memoare.
Ali s obzirom na niz junaka u rasponu od Matisa, Pikasa, Braka do Ernesta Hemingveja, F. Skota Fitcdžeralda i Ezre Paunda, ova knjiga je trajna posveta jedinstveno uzbudljivoj i kreativnoj eri.
“Mislim da je stvarno šarmantno što je knjiga uspjela da prenese duh vremena koji će potpuno biti raznijet početkom Drugog svjetskog rata. Taj stvarno divni period slobode, preispitivanja i promjene,” kaže Dijana Suhami, autorka knjiga “Gertruda i Alis” (Gertrude and Alice) i “Nema modernizma bez lezbijki” (No Modernism Without Lesbians).
“To su bili njeni prijatelji, svi ti ljudi, koji bi dolazili i odlazili, ali to je takođe automobil Tetkica, kuvarica Elen i pas Basket. U knjizi evocira sjećanja, veoma se lako čita i dalje djeluje svježe,” kaže ona.
Gertruda je stigla u Pariz 1903. po pozivu brata Lea, koji se već tamo nastanio.
Njih dvoje su se smjestili u stanu u maloj ulici De Flor (Rue de Fleurus), koja se nalazi na lijevoj obali Sene u blizini Luksemburškog parka.
Zahvaljujući nasljedstvu, imali su mali mjesečni prihod, koji je više vrijedio u Francuskoj, nego što bi u njihovoj rodnoj zemlji.
Knjiga odlično prikazuje eru kada su stvari, koje će kasnije biti smatrane remek-djelima modernizma, mogle biti kupljene po cijeni slatkiša od prodavaca koji su se bavili trgovinom umjetninama iz strasti, a ne zbog profita.
Sezana su kupile od Volara, koji je živio u ulici Lafit, “nevjerovatnog mjesta” gdje su platna bila poslagana u žurbi jedno preko drugog”, napisala je ‘Alis’.
Pikasa ste mogli da nabavite od dilera Sagoa, bivšeg cirkuskog klovna.
Ponekad bi Stajnova i Toklas posjetile prodavnicu slatkiša Fuke, gdje ste mogli da “umjesto slike kupite sebi teglu džema od jagoda”.
Matisova revolucionarna “Žena sa šeširom” (La Femme au Chapeau) kupljena je na prvom Jesenjem salonu (Salon d’Automne), gdje su umjetnici, čiji stil je bio previše eksperimentalan za zvanični Salon, mogli da izlažu, često nailazeći na ismijavanje javnosti i kritike.
“Ljudi su urlali od smijeha kada su vidjeli sliku i grebali je. Gertruda Stajn nije mogla da razumije zašto, jer je slika izgledala savršeno prirodno,” napisala je ‘Alis’.
Matisov portret je okačen pored Sezanovog portreta Madam Sezan, koji je po tvrdnji Gertrude Stajn uticao na pisanje njenog prvog značajnog romana Tri života (Three Lives), gdje je nizala rečenice koje se ponavljaju na isti način na koji je Sezan slikao portret nanoseći boju.
U Autobiografiji je takođe tvrdila da je naučila kako da piše rečenice i pasuse, posmatrajući ritam kojim njen pas Basket pije vodu, što objašnjava zašto njena prethodna djela nisu bila čitana.
Uprkos neobičnom stilu pisanja, ona je očigledno umjela da prepozna talenat kod drugih ljudi.
“Mislim da je imala nos za te stvari,” kaže Suhami.
“Za kratko vrijeme, skupila je neprocjenjivu kolekciju. A onda su ljudi postali zainteresovani i poželjeli da gledaju te slike.”
“Matis je poveo ljude sa sobom, svako je doveo nekoga i počeli su ljudi da dolaze kad god bi poželjeli i to je postalo nepodnošljivo, zbog čega je započela okupljanja subotom uveče,” napisala je ‘Alis’.
“Nije pisala da bi zadovoljila druge”
Prava Alis stigla je na ovu scenu 1907, kada je reputacija Gertrude Stajn već bila zacementirana.
Kada je prvi put srela Gertrudu, glava joj je odzvanjala i bila je ubijeđena da se nalazi u društvu genija.
Njihova veza je potvrđena poslije šetnje Luksemburškim parkom sljedećeg dana, a bile su nerazdvojne do Gertrudine smrti 39. godina kasnije.
Pikaso je takođe izazvao oduševljenje Alis.
Upoznala ga je na prvoj sjedeljci subotom uveče koju je posjetila i rekla mu je da joj se sviđa portret Gertrude koji je uradio.
“‘Da’ rekao je, svi kažu da ona ne liči na sebe na toj slici, ali to nema nikakve veze, ‘jer će zaličiti’, rekao je.”
Iako se Alis predstavljala kao da je bila Gertrudina služavka, koja joj je nosila torbe, prekucavala rukopise i zabavljala “supruge”, dok je Gertruda pričala sa “genijima” tokom sjedeljki u salonu, Suhami vjeruje da je ona odigrala ključnu ulogu u Gertrudinom uspjehu.
“Ona je bila impresario. Ona je pokrenula tu izložbu. Meni se čini da Gertruda ne bi bila ono što jeste bez Alis.”
Nesumnjivo je bila veoma odlučna i njeno prisustvo je smetalo Leu.
Na kraju je on otišao iz stana, ponijevši slike Renoara i Matisa, a Gertruda je zadržala Sezanove i Pikasove slike. Nikada više nisu razgovarali.
Poslije rata, Stajn se najviše bavila piscima koji su pohrlili na njena vrata.
Mali broj njih je tvrdio da je čitao njenu književnost, ali uživala je ogroman prestiž.
“Mislim da je ona bila zadužena za stvaranje reputacija. Bila je veoma zainteresovana za njihovo pisanje i postala je neka vrsta proroka,” kaže Suhami.
“Očigledno je zdravorazumski umjela da procijeni tuđe sposobnosti. To je uradila u slučaju Hemingveja, Ficdžeralda i Pola Boulsa.”
Iako djeluje potpuno nevjerovatno, postojala je nekakva čudna privlačnosti između krajnje muževnog Hemingveja i majčinski nastrojene lezbijke, koja je bila duplo starija.
Ta privlačnost je izazvala ljubomoru kod Alis.
“Nemoj mi dolaziti kući, držeći se s Hemingvejem za ruke,” Gertruda je napisala navodne Alisine reči u Autobiografiji.
Ipak, ta privlačnost nije spriječila Gertrudu da bude kritična prema njegovom radu.
“Mnogo je tu opisa i to ne toliko dobrih opisa. Počni iz početka i skoncentriši se,” navodno mu je Gertruda rekla poslije čitanja prvog romana.
Djeluje kao da je F. Skot Ficdžerald bio jedini pisac kome se bezuslovno divila.
“Smatrala je da će Ficdžeralda čitati i kada većinu njegovih savremenika zaborave,” napisala je ‘Alis.’
Moguće da je uspjeh pisaca koje je njegovala, dok je njena reputacija uticajnog dobrotvora, a ne revolucionarne spisateljice što se nadala da jeste, konačno ubijedio Gertrudu da napiše memoare tridesetih godina 20. vijeka.
Alis je prva to predložila.
“Smučili su joj se rukopisi, koji su ispadali iz svih fioka, a koji nisu donosili nikakav novac,” kaže Suhami.
Ipak, Gertruda je to teško prihvatila, misleći da će to okrnjiti njen talenat.
“Stavovi nisu književnost,” rekla je Hemingveju jednom prilikom.
Pošto su je uvjerili da je ovo dobra ideja, Gertruda je odlučila da koristi alterego, što je značilo da je po prvi put u životu pisala čitljivim stilom, ali je to takođe značilo da određene zlonamjerne primjedbe i tvrdnje o tome koliko je Gertruda genijalna dolaze od ‘Alis’, a ne od nje.
Naravno da njeni čitaoci nisu time bili prevareni.
Knjiga je uspjela da razbijesni gotovo svaku osobu koja se u njoj spominjala.
Hemingvej je posebno bio bijesan kad je pročitao da je on naučio da piše dok je uređivao Gertrudin rukopis Stvaranje Amerike (The Making of America).
Ali ni približno onoliko bijesan kao kad je saznao da ga je opisala kao “kukavicu”.
Toliki je gnjev izazvala da je magazin Tranzicija (transition ) objavio Svjedočenje protiv Gertrude Stajn.
Matis je pobijesnio što je njegova supruga opisana kao da ima usta poput konja, dok je Braka uvrijedio njen stav da je kubizam isključivo španski umjetnički pravac.
Ali to nije pogodilo Gertrudu.
“Mislim da je to nije zabrinulo,” kaže Suhami.
“Ne vjerujem da je bila osvetoljubiva, ali nije ni pisala da bi zadovoljila druge. Nije htjela da ispriča ono što su oni željeli da čuju. To je njen zaštitni znak, da je bila nesumnjivo i nepodnošljivo u potpunosti svoja.”
Uprkos kontroverzi, ili možda baš zbog nje, Autobiografija Alis B. Toklas je postala bestseler i ovjenčana je veoma povoljnim kritikama.
Dugotrajna privlačnost ove knjige i važnost Gertrude Stajn najbolje je sumirala američka novinarka Dženet Flaner, koja je autobiografiju opisala kao “kompletne memoare o tom uzbudljivom periodu”.
“Kada je kubizam izmišljen u slikarstvu, a novi način pisanja bio je patentiran u riječima, kada je sve ovo što danas udišemo bilo već u vazduhu i samo par njih je imalo dovoljno dobar nos da to nanjuši, a većina tih mirisa otkrivena je u kući u kojoj su živjele Stajn i Toklas”, piše Flaner.
Izvor: BBC News
