„All About My Mother“ bio je prvi art film koji sam pogledala u kinu kad sam imala devet godina. Mama me je povela na projekciju, koju sam odgledala na rubu sjedalice, potpuno zaljepljena za platno. Hvala, mama!
Kroz arhitektonski i filmski, eksperimentalni i dokumentarni pristup u nagrađivanom ostvarenju „Valerija“ Sara Jurinčić vodi nas kroz realnost bez muškaraca. U drugom hibridnom djelu nakon prvijenca „3. rujna 2015.“ mlada hrvatska režiserka i arhitektica ispisuje posvetu baki, pretkinjama ali i svim ženama.
Kroz istraživanje svijeta u kom su živjele njene drage, njihove uloge u njemu, Jurinčić odaje počast ženskom – ulogama u kojima se nalaze – žene radnice, majke, stvoriteljke, kreatorke. Susreti, sjećanja, veze, prošlost, sadašnjost predstavljeni su kroz jednostavna a upečatljiva izražajna sredstva. To je prepoznao i žiri prošlogodišnjeg Sarajevo film festivala, na kojem je „Valerija“ proglašena za najbolji naslov u selekciji kratkometražnog dokumentarnog filma.
I publika na ovogodišnjem Underhill festu naročito je emotivno doživjela ovaj kratki film (specijalno priznanje festivala) o putovanju kroz genetski zapis i nasljeđe, za koji je naša gošća predvidjela i nastavak. Jurinčić se u dugometražnoj formi nastavlja baviti temom ostrva i izolacije, ali ovaj put iz perspektive onih koji ostaju i onih koji odlaze.
Osim debija na polju dugog metra, Jurinčić sprema još jedan kratkometražni hibridni uradak. Jedva čekamo njena nova ostvarenja, a do tada se družimo u „Obrtajima“ istražujući njen univerzum pokretnih slika i zvukova.
FILM
Film koji Vas čini srećnom?
– „Chungking Express“ (Vong Kar-vaj, 1994), zbog neodoljive lakoće postojanja.
Film zbog kog ste poželjeli da ubijete režisera?
– Poslije većine novih holivudskih „spektakala“. Sve su to redom visokobudžetni filmovi koji ostavljaju publiku potpuno praznom. Spektakl radi spektakla, bez ikakve dubine ili sadržaja.
Film koji uopšte nijeste skapirali?
– Hm, možda ovako: film koji sam odbila pogledati je „DAU. Natasha“ (2020) Ilje Hržanovskog. Nehuman način na koji su tretirani protagonisti i glumci (pogotovo žene) na setu jeste nešto što ne želim podržavati. I dalje ne mogu shvatiti zašto je filmu i redatelju posvećeno toliko medijske pozornosti.
Koju biste važnu, još nesnimljenu crnogorsku ili regionalnu temu/priču voljeli da vidite na velikom platnu?
– Roman „Adio, kauboju“ Olje Savičević-Ivančević.
Omiljeni filmski rivali?
– Fitzcarraldo i prašuma / Klaus Kinski i Verner Hercog („Fitzcarraldo“, 1982). Zatim, Denis Hoper i Bruno Ganc kao Tom Ripli i Džonatan Cimerman u Vendersovom filmu „The American Friend“ (1977), genijalno razrađen odnos likova! I za kraj, legendarni Angel Eyes i Blondie iz vesterna „The Good, the Bad and the Ugly“ (Serđo Leone, 1966).
Upečatljiva filmska scena sa nekom životinjom?
– U pitanju je film „A Zed and Two Naughts“ (Piter Grinavej, 1985) sa scenom prometne nesreće u zoološkom vrtu sa flamingosima i dijalozima kod kaveza sa zebrama.
Posebno drag citat iz domaćeg filma?
– „Ko ne voli karanfile, ne treba ni da živi!“ iz filma „Davitelj protiv davitelja“ (Slobodan Šijan, 1984).
Najneodoljivija „štetočina“ iz animacije?
– Švankmejerov Bijeli Zec iz filma „Alice“ (1988).
Prvi film koji ste gledali u bioskopu?
– „101 Dalmatians“ u Zagrebačkoj Kinoteci, dok je „All About My Mother“ (1999) Pedra Almodovara bio prvi art film koji sam pogledala u kinu kad sam imala devet godina. Mislim da je tu krenula moja ljubav prema art filmu. Mama me je povela na projekciju, koju sam odgledala na rubu sjedalice, potpuno zaljepljena za kino platno. Hvala, mama!
Soundtrack kog filma bi mogao ili biste voljeli da prati Vaš život?
– „Stranger Than Paradise“ (Džim Džarmuš, 1984) sa muzikom Džona Lurija. Obožavam posebnu predanost i pažnju koju Džarmuš posvećuje glazbi i dizajnu zvuka u svim svojim filmovima!
Poslije kog filma ste poželjeli da pođete u zemlju u kojoj se odvija radnja?
– „Only Lovers Left Alive“ (Džarmuš, 2013). Maroko, grad Tanger.
Izdvojite tri filmska autora koja biste voljeli da izvedete u provod. U koju kafanu i na koje piće?
– Od omiljenih filmskih uzora koji više nisu živući za odlazak u provod uskrsnula bih: Veru Hitilovu, Agnes Vardu i Krisa Markera. Od živućih, povela bih Radu Žudea, Apičatpong Virasetakula i Pedra Almodovara. I definitivno bih preko reda povela Linča, u punk-rock birtiju „PerdiTempo“ u Napulju na loše lokalne pive.
Kako zamišljate proces snimanja filma koji bi Kventin Tarantino režirao na Balkanu?
– Kao nikad dovršeni proces. 🙂 Mislim da naša svakodnevica kaosa i bezumlja ne bi zahtijevala previše prilagodbe filmskom mediju, dovoljan bi mu bio realizam našeg kraja (uz pokoje ekstra stopalo).
MUZIKA
Pjesma koja vas podsjeća na prijatelja, partnera ili člana porodice?
– „Clandestino“, Manu Čao.
Pjesma koju biste pustili da uz nju dočekate smak svijeta?
– „Holiday in Cambodia“, Dead Kennedys. I „No More Hot Dogs“, Hasil Adkins.
Pjesma koja je himna slobode/hedonizma?
– „The Way I Walk“, The Cramps.
Jedna od najljepših pjesama s imenom u nazivu?
– „Sabrina“, Einstürzende Neubauten. I neodoljiva „I Walk Like Jane Mansfield“, 5.6.7.8’s. Nedavno sam čula preduhovitu „Bobby Sox Idol (Frank Sinatra)“ Vilmota Hudinija i ne mogu je prestati slušati.
Vaša pjesma za karaoke?
– „Hybrid Moments“, Misfits.
Da morate da slušate samo jednog autora do kraja života, koga biste odabrali?
– Apsolutno The Cramps!
Domaći autor kog svi obožavaju, a Vi ne možete da ga smislite?
– Većinu „klasika“. 😀 Iz mog rodnog grada definitivno Mladena Grdovića i Bepa Matešića. Sa druge strane imamo genijalni zadarski post-punk bend Mižerija, koji toplo preporučam.
Smrt kog muzičara Vas je naročito pogodila?
– „Lux Interior“, The Cramps.
Pjesma koja je toliko loša, da je nemoguće ne voljeti je?
– „Gasolina“.
Poster koje muzičke zvijezde ste držali na zidu u srednjoj školi?
– Filmski poster koji imam na zidu od srednjoškolskih dana i još ga selim sa sobom u svaku novu zemlju u koju se preselim – talijanski plakat Kjubrikovog filma „A Clockwork Orange“ („Arancia Meccanica“, 1972) koji mi je poklonio najbolji prijatelj iz srednje škole. A muzički poster iz srednje: Sham 69 sa Džimijem Pursijem.
Hoće li nas Kit Ričards sve nadživjeti?
– Apsolutno.
TV
Serija idealna za kišni vikend?
– „The End Of The F***ing World“.
Serija koja Vas podsjeća na djetinjstvo?
– „Only Fools and Horses“, „’Allo, ‘Allo“, „Malcolm in the Middle“.
Serija koja je zaslužila mnogo veću publiku?
– „Normal People“ i „Monkey Dust“.
Serija koju nikada nijeste završili?
– „The White Lotus“. Pogledala sam samo prvu sezonu jer previše bolno i točno opisuje kako naopako naš kapitalistički svijet funkcionira.
Serija koja je fantastična, ali ima užasan kraj/razradu?
– Prva sezona serije „La casa de papel“. Sa boljom razradom i krajem mogla je biti savršen omaž Tarantinovom filmu „Reservoir Dogs“ (1992).
Predmet koji ste poželjeli da imate poslije gledanja neke serije?
– Solov aparat za cijeđenje naranči („Better Call Saul“), ali i većinu gedžeta iz serije „Rick and Morty“.
Najdraži par iz serije?
– Sol i Kim („Better Call Saul“). Merijen i Konel („Normal People“). I Rik i Morti. Pure, deep love.
Radno okruženje/tim/posao iz serije koje ste poželjeli za sebe?
– „Adventure Time“. Fin i Džejk su tim iz snova!
Za koga ste navijali – za Toma ili Džerija?
Izvor : Pobjeda
