Odnosi između Beograda i Podgorice mjesecima se nalaze u ozbiljnom političkom hladnom ratu, a posljednji incidenti, poput zabrane ulaska za 87 putnika iz Srbije uoči samita u Tivtu, dodatno su ogolili dubinu tog jaza. Dok zvanični Beograd kroz prorežimske medije optužuje crnogorsku vlast za diskriminaciju Srba i antisrpsku politiku, zvanična Podgorica uzvraća tvrdnjama o direktnom miješanju u unutrašnje stvari.
O tome ko je odgovoran za zahlađenje odnosa, šta se zaista dogodilo sa misterioznim putnicima iz Beograda, o unutrašnjim političkim trvenjima, ali i napretku Crne Gore ka EU, za Nova.rs govorio je Boris Pejović.
Crna Gora je danas najbliža članstvu u Evropskoj uniji. Da li je 2028. realan rok ili više politička želja?
Iako je djelovalo kao ambiciozan cilj, već sada smo uvjereni da je 2028. godina realan rok za punopravno članstvo. Crna Gora je privremeno zatvorila gotovo polovinu pregovaračkih poglavlja, dok u zemlji postoji širok konsenzus građana i političkih partija o članstvu u Evropskoj uniji. Najnovija istraživanja potvrđuju stabilnu i ubjedljivu podršku evropskom putu – oko dvije trećine građana glasalo bi za članstvo, dok više od tri četvrtine smatra da bi ono Crnoj Gori donijelo više koristi nego nedostataka. Skupština radi intenzivno, a zakone usvajamo u konsultaciji sa Evropskom komisijom i, kada je potrebno, sa Venecijanskom komisijom. Nedavno smo pokrenuli i proceduru neophodnih promjena Ustava, što će dodatno ubrzati integracioni proces. Naš cilj je da do kraja ove godine zatvorimo sva poglavlja, nakon čega bi proces ratifikacije i formalnog prijema mogao biti završen do kraja 2028. godine.
Šta danas predstavlja najveći izazov na tom putu?
Najveći izazov moglo bi biti narušavanje unutrašnjeg konsenzusa zbog uskostranačkih ili uskopolitičkih interesa. Vjerujem da je crnogorska opozicija uspjela da se izdigne iznad stranačke računice prema kojoj ovoj parlamentarnoj većini ne bi trebalo dozvoliti da završi tehnički dio pregovora sa Evropskom unijom, odnosno proces zatvaranja poglavlja. Nedavni sporazum vlasti i opozicije u tom smislu svakako ohrabruje. Najvažnije je da razumijemo da će na kraju ovog procesa pobjednici biti svi građani Crne Gore, a ne bilo koja politička partija.
Samit u Tivtu mnogi vide kao prekretnicu za proširenje Evropske unije. Šta je za Crnu Goru njegov najvažniji rezultat?
Crna Gora je tokom samita u Tivtu pokazala da ima institucionalnu zrelost i kapacitete da organizuje događaj najvišeg međunarodnog nivoa. Ipak, njegov najvažniji rezultat jeste jasna poruka da proširenje više nije samo političko obećanje, već konkretan i ubrzan proces, u kojem je Crna Gora predvodnik. Činjenica da je Evropska unija već započela izradu našeg pristupnog ugovora i da su evropski lideri otvoreno govorili o članstvu do 2028. godine daje tom cilju novu političku težinu. Dakle, evropska perspektiva Crne Gore u Tivtu je potvrđena sa najvišeg nivoa, i to od najrelevantnijih evropskih političkih faktora.
Kao država koja je najdalje odmakla na evropskom putu, šta bi bio ključni savjet Srbiji i ostalim kandidatima za članstvo u Evropskoj uniji?
Moj ključni savjet bio bi da pažljivo sagledaju ono što se u Crnoj Gori dogodilo za nepune tri godine tokom mandata aktuelne Vlade. Takođe, nakon političkih promjena 2020. godine uspostavljena je demokratska zrelost i normalizovan princip smjenjivosti vlasti, koji je prethodni hibridni režim decenijama činio gotovo nemogućim. Istovremeno je značajno unaprijeđen životni standard. Prosječne zarade i penzije su uvećane od dva do tri puta, pa je životni standard unaprijeđen u trenutku velike globalne krize i inflacije. Treći, možda i najvažniji korak, bilo je prekidanje veza između djelova državnog aparata i organizovanog kriminala. Pokrenuti su postupci protiv nekadašnjih čelnih ljudi policije, tužilaštva i sudstva. Mnogi od tih postupaka još nijesu pravosnažno okončani (imamo uglavnom prvostepene osuđujuće presude), ali je poslata jasna poruka da više nema nedodirljivih. Evropska komisija takođe bilježi napredak u istragama i krivičnom gonjenju visoke korupcije, uz napomenu da je potrebno više pravosnažnih presuda. Sve se to dogodilo u relativno kratkom periodu. Zato vjerujem da iskustvo Crne Gore može biti važan putokaz svim državama u našem susjedstvu: demokratizacija, unapređenje životnog standarda i snažne, nezavisne institucije moraju ići zajedno. Reforme ne treba sprovoditi samo radi Brisela, već prije svega radi sopstvenih građana.
Odnosi Beograda i Podgorice posljednjih mjeseci vidljivo su zahladnjeli. Ko je za to odgovoran?
Istorijska bliskost Crne Gore i Srbije obavezuje obje države, a posebno njihove političke elite, da međusobnim odnosima pristupaju sa posebnom pažnjom, poštovanjem i odgovornošću. Ipak, kad se sagleda njihova hronologija od dolaska SNS-a na vlast u Srbiji, vidi se da su odnosi bili najbolji upravo u vrijeme dok je Crnom Gorom upravljao DPS. Nakon kasnijeg pogoršanja, odnosi su nakratko unaprijeđeni formiranjem manjinske Vlade Dritana Abazovića, koja je izabrana glasovima poslanika DPS-a. Danas se korijeni loših odnosa između dvije zemlje dominantno traže u odlukama prethodnih vladajućih struktura u Crnoj Gori, od priznanja Kosova do usvajanja Ustava. Podsjećam da je Crna Gora priznala Kosovo 2008. godine, a da je Ustav, koji predviđa vrlo stroga pravila za izmjenu službenog jezika i koji su dominantno dogovarali Svetozar Marović, Ranko Krivokapić i Nebojša Medojević, usvojen 2007. godine. Danas novoj crnogorskoj vlasti spočitavaju položaj srpskog jezika u crnogorskom Ustavu i oni ljudi koji odbijaju da izruče Svetozara Marovića Crnoj Gori. Takođe se, na najmanipulativniji mogući način, zloupotrebljava položaj crnogorskih Srba i upoređuje sa položajem iz vremena vlasti DPS-a, što vrijeđa zdrav razum. Nekad ste crnogorske Srbe morali tražiti lupom u izvršnoj vlasti, dok su od 2020. godine prisutni na najvišim državnim funkcijama. Ukratko, u Crnoj Gori danas nema diskriminacije prilikom zapošljavanja, kao ni po osnovu nacionalne ili bilo koje druge pripadnosti. Takođe, istraživanja javnog mnjenja pokazuju da je stepen etničke distance u Crnoj Gori najniži otkad postoji ova vrsta mjerenja.
Da li je politika zvaničnog Beograda prema Crnoj Gori danas politika partnerstva ili miješanja u unutrašnje stvari?
Ako pogledate način na koji o Crnoj Gori izvještavaju mediji bliski zvaničnim vlastima u Srbiji, teško je steći utisak da je riječ o politici partnerstva. Naprotiv, često se pristrasnim prilozima i komentarima nepotrebno podižu tenzije, kako između Crne Gore i Srbije, tako i unutar same Crne Gore. Smatram da takav pristup nije dobar ni za građane Crne Gore, ni za građane Srbije, niti za odnose dvije države, koji bi po svojoj prirodi trebalo da budu najbolji mogući.
Kako u tom kontekstu gledate na Aleksandra Vučića? Kao partnera ili kao političara koji pokušava da zadrži uticaj u Crnoj Gori?
Aleksandar Vučić je aktuelni predsjednik Srbije i to je činjenica koju zvanična Crna Gora uvažava. Naši partneri su svi političari u regionu koji ovaj dio Evrope vide kao sastavni dio Evropske unije. Poznato nam je da je članstvo u EU i zvanični spoljnopolitički prioritet Srbije. Međutim, umjesto da se o mogućim otvorenim pitanjima između dvije države razgovara neposredno sa zvaničnim institucijama Crne Gore, često se stiče utisak da predsjednik Srbije posredstvom određenih instrumentalizovanih političkih aktera u Crnoj Gori nastoji da opstruira crnogorski evropski put. Smatram da nema razloga da bilo ko u Srbiji napredak Crne Gore ka Evropskoj uniji doživljava kao prijetnju sopstvenom političkom položaju. Mi ne želimo da naše članstvo bilo kome nanese štetu. Naprotiv, želimo da iskustvo Crne Gore posluži kao primjer kako jedno društvo može za relativno kratko vrijeme biti demokratizovano i reformisano.
Da li je evropski put Crne Gore ujedno i razlog sve većih tenzija sa zvaničnim Beogradom?
Nemam formalne dokaze da je ubrzani evropski put Crne Gore razlog sve većih tenzija sa zvaničnim Beogradom. Ipak, kada se sagledaju pojedini potezi vladajućih struktura u Srbiji prema Crnoj Gori, opravdano se može steći takav utisak. Crna Gora nema interes da zaoštrava odnose ni sa jednom državom u regionu, a posebno ne sa Srbijom. Loši odnosi među zemljama Zapadnog Balkana ne donose korist nijednom građaninu, već samo prevaziđenim politikama i političarima koji na podjelama pokušavaju da sačuvaju svoj uticaj.
Uoči samita u Tivtu, 87 putnika iz Beograda nije dobilo dozvolu da uđe u Crnu Goru. Šta javnost i dalje ne zna o tom slučaju?
Javnost u Crnoj Gori je bila blagovremeno obaviještena da je riječ o licima čiji je boravak, prema procjeni crnogorskih bezbjednosnih službi, predstavljao rizik za unutrašnju i nacionalnu bezbjednost uoči samita u Tivtu. Iako se u dijelu medija u Srbiji u početku tvrdilo da su u avionu bili obični turisti, a među njima i stariji ljudi i djeca, naknadno je potvrđeno da je riječ o organizovanom dolasku 87 muškaraca, od kojih su mnogi bili bezbjednosno interesantna lica. Posebno je značajno što je predsjednik Srbije naknadno priznao da je neko iz njegovog okruženja organizovao njihov dolazak sa transparentima i ocijenio to kao lošu političku odluku. Time je praktično demantovana prvobitna verzija događaja predstavljena dijelu srbijanske javnosti. Bio je to nepotreban i nepromišljen potez koji je dodatno opteretio odnose dvije države.
Da li je to bio izolovan incident ili dio šireg pokušaja političkog uticaja na događaje u Crnoj Gori?
To je svakako bio incident, dok njegova konkretna namjera i dalje nije potpuno jasna. Međutim, očigledno je da ta akcija nije bila dobronamjerna i da je bila potpuno nepotrebna. Samo je otvorila dodatna pitanja i proizvela nove tenzije.
Vaša rasprava sa Milanom Kneževićem izazvala je veliku pažnju i u Srbiji. Rekli ste da između njega i DPS-a postoji mnogo više sličnosti nego što javnost vidi. Na šta ste konkretno mislili?
Za razliku od gospodina Kneževića, ne bih želio da o njemu dodatno govorim u medijima van Crne Gore. U toj polemici naveo sam konkretne primjere koji pokazuju da danas toleriše određene vrlo problematične društveno-političke pojave u Srbiji, veoma slične onima koje je svojevremeno kritikovao u Crnoj Gori za vrijeme vlasti DPS-a. Upravo sam na tu nedosljednost mislio kada sam govorio o sličnostima sa DPS-om i obrascima vladanja koji su počivali na političkom pritisku i strahu.
Rekli ste da vam pojedini politički protivnici spočitavaju to što ste u Americi vozili kamion. Zašto je to nekome problem?
Mnogi mladi ljudi sa fakultetskim diplomama, posebno oni koji su bili kritički nastrojeni prema tadašnjem crnogorskom režimu, bili su prinuđeni da napuste zemlju i svoju budućnost potraže daleko od Crne Gore, jer ih tadašnji politički sistem nije prepoznavao kao ravnopravne građane. Najveće poniženje za jednu državu jeste kada odbacuje sopstvene građane samo zato što drugačije misle. Pokušaj da se neko diskredituje zato što je u inostranstvu radio težak i pošten posao govori mnogo više o autorima takvih napada nego o onome kome su upućeni. Nijedan posao koji se obavlja časno i odgovorno ne može biti razlog za stid. Posebno je licemjerno kada takve poruke dolaze od onih koji su godinama parazitirali na državnim jaslama.
Uprkos tome što se u pojedinim režimskim medijima u Srbiji povremeno mogu čuti pozivi da građani ne ljetuju u Crnoj Gori, srpski turisti i dalje su među najbrojnijima. Je li to signal da politika ipak nema tu moć da pokvari ono što godinama povezuje građane dvije države?
Turisti iz Srbije uvijek su dobrodošli u Crnu Goru i uvjeren sam da će se ovdje osjećati prijatno i sigurno. Mnoge porodice u Crnoj Gori imaju najbliže rođake u Srbiji, i obrnuto, pa su veze između naših građana mnogo dublje i trajnije od bilo kakvih dnevno-političkih kalkulacija. Zato su pokušaji da se ti odnosi naruše unaprijed osuđeni na neuspjeh. Pozivam građane Srbije da ne nasjedaju na propagandu i da ovog ljeta dođu u Crnu Goru, gdje će, kao i uvijek, biti srdačno dočekani.
Kad biste morali da uvjerite nekoga iz Srbije da ovog ljeta izabere Crnu Goru za odmor, šta biste mu rekli?
Rekao bih da im je Crna Gora najbliža u svakom smislu i da se ovdje mogu osjećati kao kod kuće. Očekujemo veoma uspješnu turističku sezonu i nudimo bogat sadržaj od juga do sjevera zemlje. Pored izuzetnih prirodnih ljepota, ovog ljeta organizuju se brojni festivali: prvi dio programa EXIT2Montenegro već je održan u Ulcinju, dok će drugi krajem avgusta biti održan u Budvi. Sveti Stefan će nakon pet godina ponovo biti otvoren. Uz unaprijeđenu infrastrukturu i tradicionalno gostoprimstvo, vjerujem da postoji mnogo razloga da se odmor provede upravo kod nas. Zato – vidimo se ovog ljeta u Crnoj Gori!
Izvor: Nova.rs
