Centar za suočavanje s prošlošću – Documenta iz Zagreba i Akcija za ljudska prava (HRA) iz Podgorice, juče su na Golom otoku organizovali komemorativno okupljanje povodom 75. godišnjice dolaska prvih zatvorenika u ovaj logor.
Kako su saopštili organizatori, cilj okupljanja je izražavanje poštovanja prema hiljadama žrtava psihičke i fizičke torture na Golom otoku, Sv. Grguru i drugim logorima koji su služili za prevaspitavanje političkih zatvorenika.
„Takođe, želimo upozoriti na značaj suočavanja sa činjenicama o tim logorima u koje su ljudi dovođeni bez pravičnog suđenja. Cilj je i podsjetiti na važnost zaštite ljudskih prava na slobodu mišljenja, izražavanja, na pravično suđenje i zabranu torture, da se takve neljudske strahote u državnoj režiji više ne bi ponovile“, navode u zajedničkom saopštenju.
Komemoraciji su prisustvovali predstavnici šest porodica logoraša iz Crne Gore, predsjednik hrvatske Udruge Goli otok “Ante Zemljar” Darko Bavoljak, istoričar Branimir Janković sa Filozofskog fakulteta u Zagrebu, direktorice Documente i Akcije za ljudska prava, kao i grupa mladih učesnika fotografske radionice u sklopu evropskog projekta „(Ne)vidljivi tragovi”. Učesnici okupljanja poručili su da Goli otok treba pretvoriti u ostrvo sjećanja, obrazovanja i obrazovnog turizma, primjerenog tom mjestu.
„Goli otok je od 1949. do 1956. godine bio logor za stvarne i navodne pristalice Staljina. Zatvorenici su slati u logor bez pravičnog suđenja, često samo na osnovu sumnji, bez ikakvih stvarnih dokaza. Uslovi u logoru bili su nehumani. Logoraši su se suočavali sa brutalnim psihofizičkim nasiljem, sa žeđi, gladi i bolestima. Procjenjuje se da je na Golom otoku umrlo najmanje 300 osoba“.
“Ovdje su ljudi prolazili kroz špalire. Ovdje su preživjeli torturu. Ovdje su žene i muškarci doživjeli nasilje od svojih drugova i drugarica. Danas smo tu iz Hrvatske, Crne Gore, Italije, Njemačke i Grčke. Ovo je mjesto sjećanja za sve nas iz postjugoslovenskih zemalja, ali i iz Evrope. Ovo je mjesto koje je odavno postalo mjesto učenja. Želimo pamtiti njihovo stradanje ali i reći NE svakom političkom nasilju. Želimo reći NE svakom stradanju”, kazala je voditeljica Documente Vesna Teršelič.
Documenta ponovo upozorava kako kompleks u kojem su zatvarani politički protivnici tadašnjeg režima već decenijama propada. Sramotno je da Goli otok i Sveti Grgur još nisu zaštićeni kao važan dio kulturne baštine, ne samo Republike Hrvatske već i svijeta. Odluka o preventivnoj zaštiti od strane Uprave za zaštitu kulturne baštine, Konzervatorskog odjela u Rijeci, donesena je 2016. godine. Pozivamo Upravu i Ministarstvo kulture i medija na objavu informacije što se to, ako je išta, od 2016. godine preduzelo radi stalne zaštite zatvorskog kompleksa.
“Danas s ovog tužnog mjesta gdje je prije 75 godina stigla prva grupa kažnjenika, Udruga Goli otok “Ante Zemljar” želi poslati poruku svima onima koji žele ovo mjesto pretvoriti u kulturu zaborava, da nam je svima zadatak učiniti ovo mjesto kulturom sjećanja, kako bismo pokušali zacijeliti rane prošlosti i mogli stvarati zdraviju sadašnjost i budućnost bez utega prošlosti”, kazao je Darko Bavoljak, predsjednik Udruge.
Po povratku sa Golog otoka, bivši zatvorenici praćeni su i, najčešće, nijesu mogli da se zaposle ili napreduju u karijeri, a njihove porodice su tim iskustvom ostajale trajno obilježene. Među procjenjenih 13.100 zatvorenika, preko 3000 je bilo iz Crne Gore, što je proporcijalno bio daleko najveći broj zatvorenika, u odnosu na broj stanovnika.
Otac Miodraga Iličkovića, bivšeg sudije Ustavnog suda i poslanika u Skupštini Crne Gore, uhapšen je kao pomoćnik ministra Vlade Crne Gore i proveo je tri godine u “Petrovoj rupi”. Njegov stric je dvije godine bio u “Velikoj žici”.
“Porodica na Cetinju bila je proganjana, kažnjavana i zatvarana. Po povratku sa Golog otoka, otac dvije godine nije imao pravo na platu. Tek kasnije dobio je pravo na posao i normalan život. Ono što mislim da je važno jeste činjenica da su oni izašli s Otoka kao uspravni ljudi. Ovdje, svojim drugovima, kažnjenicima, nijesu činili ništa ružno. Velika je stvar što na nas nijesu prenijeli mržnju, imajući u vidu sve što su preživjeli, što od nas nijesu napravili mrzitelje”, naglasio je Iličković.
Za razliku od drugih država, bivših jugoslovenskih republika, Crna Gora je uradila daleko najmanje za žrtve golootočkog terora. Srbija, Hrvatska i Slovenija donijele su zakone kojima je bivšim političkim zatvorenicima omogućena rehabilitacija i naknada štete njima i porodicama. Tako je Slovenija 2003. godine golootočanima ponudila 6.300 eura za svaku godinu provedenu na otoku, a Hrvatska i Srbija oko sedam eura po danu provedenom na Golom otoku.
Izvršna direktorica Akcije za ljudska prava, Tea Gorjanc Prelević kazala je da niko nije zaslužio mučenja koja su golootočani trpjeli i tretman na takozvanoj slobodi kada su se vratili kućama.
“Mi smo danas tu da podsjetimo kakve su zločine u stanju ljudi činiti jedni drugima. Danas smo ovdje zbog njih 13.000 koji su prošli strašna kršenja zabrane torture, kršenje prava na pravično suđenje, kršenja prava na slobodu. Sjećamo se posebno i 3.300 logoraša iz Crne Gore koji su ovdje bili. Istovremeno, Crna Gora jedina nema Zakon o rehabilitaciji i obeštećenju žrtava golootočkog terora i za to se još uvijek borimo”, rekla je Gorjanc Prelević.
HRA podsjeća da prethodne vlasti nijesu prihvatile inicijativu za donošenje Zakona o rehabilitaciji i obeštećenju žrtava političkog progona – zatvorenika i zatvorenica Golog otoka, Svetog Grgura i drugih zatvora, čime golootočke žrtve i njihove porodice i dalje ostaju obespravljene.
„Apelujemo na Vladu Crne Gore i poslanice i poslanike da ponovo razmotre hitnu potrebu za donošenjem zakona o rehabilitaciji i obeštećenju golootočkih žrtava, da bi još malobrojne žive žrtve Golog otoka i potomci preminulih dobili satisfakciju koju zaslužuju“, ističu iz HRA.
