Sadržaj
Bivši vojnik Jugoslovenske narodne armije (JNA) Veselin Bojović, jedan od zatvorenika hrvatskog logora „Lora“, izjavio je u emisiji „Referat“ na Gradskoj RTV da ni poslije tri decenije pojedine stvari iz zloglasnog zarobljeništva nisu ispričane, a da neke nisu ni za javnost.
Bojović je naveo da je boravak „Lori“ bio život bez života, te da je vidio sve i svašta, što ni danas ne može da zaboravi.
O tome koliko je sve bilo strašno u logoru, najbolje ilustruje i to što su pojedini logoraši, kako je kazao Bojović, molili za smrt.
U razgovoru se prisjeća kako je još kao devetnaestogodišnjak dobio vojni poziv.
„Otišao sam 20. septembra 1991. godine u vojsku u Brčko. Poslije dva mjeseca i 20 dana sam dobio prekomandu, preselili su me u Čapljinu i završio sam u Gabeli – vojno skladište, gdje je samo bio naš magacin. Bio sam regularni vojnik, a sa mnom je bilo još 12 vojnika i tri oficira. U skladištu smo bili sve do 12. aprila 1992, godine kada nas je zarobila Hrvatska vojska“, izjvaio je Bojović, pa nastavio:
„Naša komanda je bila u Mostaru, a tu su mogli da nas zakolju i na spavanju, jer smo tu bili ostavljeni samo sa automatskim puškama, i sa po dva okvira metaka. Bili smo prepušteni sami sebi čak 15 dana. Zvali smo komandu u Mostaru, ali su nam oni samo rekli: ‘Nemojte se svakome predati’. Tada je naš kapetan dogovorio da će nas prevesti do naše granice i da će doći njihovi da nas prevezu. Sjećam se da je došao bijeli kombi i njih možda oko 15 uniformisanih sa kapuljačama. Uletjeli su u spavaonu, dokopali nas i odvezli za Neum. Bilo je oko 12 sati popodne, a tamo su nas držali do devet sati naveče. Tada su nas premjestili u tadašnji zatvor JNA – Loru. Tu su bili zatvorenici naše vojske“, rekao je Bojović.
Bilo je mnogo krvi, ljudskih organa
Tada, kako je naveo, počinju i mučenja.
„Tu smo već imali ‘dobrodošlicu’. To je bio život bez života. Četvrti dan su nam davali malo hljeba i sira. Nisu nam davali ni vode. Smješteni smo bili u male ćelije. Batinjali su nas i mučili. Bili smo među prvim zarobljenicima u ‘Lori’. Konstantno su nas ispitivali i maltretirali, odnosno tukli. Bilo je neizdržljivo slušajući jauke i drugih ljudi“, naglasio je Bojović.
Istakao da je vidio sve i svašta, što ga i danas progoni.
„Vidio sam mnogo toga – od ubijanja do stavljanja u improvizovane sanduke. Bilo je mnogo krvi, ljudskih organa… Mnogo toga. Stavljali su nas i na indukciju, prskali šmrkovima. Kasnije su doveli i pilote i rezerviste, a nas su vodili da nešto i radimo, kako bi nas dodatno mučili. Tu je bio i čuveni blok C, gdje su ljudi vidjeli najstrašnije muke. Ne znam je li to rađeno u Jasenovcu što je rađeno tamo. I što sam vidio i što su mi ljudi pričali, a koji su preživjeli blok C. Luka Adžić je jedan od onih koji su preživjeli blok C, a tamo je bio cijelo vrijeme. Tamo je prošao najstrašnije muke. Stalno su ga tukli i mučili. To su bile velike muke“, rekao je Bojović, prenosi Gradski.
Ubijeno je oko 70 ljudi, a ne 14
Zvanične brojke govore da je u Lori ubijeno 14 zatočenika, a Bojović smatra da je ubijeno oko 70 ljudi.
„Mislim da je ubijeno 70 ljudi na razne načine – da li direktno ubistvo ili mučenjem i dokrajčivanjem na neki drugi način“, istakao je Bojović.
Naveo je da je u logoru bilo i dobrih ljudi, te da braća Perišići nikad nisu mučili zatvorenike, kao i da su pričali sa njima.
„Mario Barišić je dao iskaz o tome šta se dešavalo u ‘Lori’. Dovoljno je to za one koji kažu da nije postojala ‘Lora’. On je, kao stražar, vidio šta se sve tamo radilo. Spasilo nas je i to što nas je evidentirao Međunarodni Crveni krst. Nismo smjeli ništa da kažemo osim da nam je dobro“, kazao je Bojović.
Grliću Radmanu mora da se kaže „nemoj da lažeš“
Komentarišući izjavu hrvatskog ministra da „Lora“ nije bila logor i da je pravda zadovoljena, da su svi odgovorni odgovarali, Bojović je naveo da neko mora Grliću Radmanu da kaže „nemoj da lažeš“.
„Ne znam koliko ima godina, ali je ministar i morao je saznati šta se dešavalo u ‘Lori’. To znaju i obični građani. Postoje zapisi i svjedoci, a koji su davali iskaze i opet ništa. Od 2012. nijedno ročište u Hrvatskoj se nije održalo. I ostali koji su preživjeli dali su iskaze“, istakao je Bojović.
Pokušavaju da zataškaju istinu
Bojović i dalje vjeruje da pravda može biti zadovoljena.
„Ako naši budu htjeli može nešto da se uradi, u suprotnom će se sve zataškati. Neko se očigledno boji istine i pokušavaju sve da zataškaju. U tužilaštvu sam pitao zbog čega su ćutali ovoliko godina – zbog ovih ljudi, njihovih porodica i nas živih. Mnogo njih je u strahu i ne želi da svjedoči u Hrvatskoj. I ja bih teško otišao tamo. Da pređem granicu ne mogu. Jednom sam živu glavu izvukao i ne znam šta se sve govori tamo o meni“, istakao je Bojović.
Neke stvari se i ne pričaju, vjerovatno će se odnijeti u grob
Izjavio je da danas najviše osjeća duševne i zdravstvene posljedice svega što je preživio.
„Nema kojih zdravstvenih problema danas nemam. Često mi se sve vraća u snovima. Samo oni koji su to preživjeli mogu da znaju šta se sve tamo dešavalo, ali neke stvari se i ne pričaju i vjerovatno će se odnijeti u grob. Mnogi su i molili za smrt, što govorio o tome šta se sve tamo dešavalo i šta su radili. Mnogo toga nije i za javnost, ali smo sve ispričali tužilaštvu“, naveo je Bojović.
Niko me iz državnog vrha nije posjetio
Naglasio je i da ga boli što ni poslije 33 godine nije zadovoljena pravda.
„Niko me iz državnog vrha nije posjetio. Država me zaboravila. Nisu mi završili ni vojnu knjižicu. Boriću se dok sam živ da se dokaže da je bio logor. Napraviće se i protesti. Ljudi me svaki dan zovu da se ide na proteste kako bi nešto pokrenuli. Vidjeli su šta je istina. Tamo gdje smo mi mučeni stavljena je ploča za njihove ljude, što je strašno. Bio sam pri kraju živaca i htjeli smo da odemo u Morinj, da uklonimo ploču koju su postavili“, zaključio je Bojović.
Izvor: Borba.me
