Da sjever države ne prestaje da se iseljava, i da su migracioni procesi posebno nezaustavljivi na ruralnom području, naslikovitije govori primjer sela Veliđe u beranskoj opštini, koje je nekada imalo oko dvije stotine pedeset stanovnika, u četrdeset i dva domaćinstva, dok ove zime u tom selu, na samo nekoliko kilometara od grada, nije bilo dima ni iz jednog dimnjaka.
“Iz godine u godinu zatvarala se jedna po jedna kuća u Veliđu, a niko nije pokušao da to zaustavi. Ovo malo selo oživi jedino ljeti, ali i to polako sve rjeđe”, kaže za Portal RTCG Dragan Bogavac, jedan od nekadašnjih stanovnika.
On je Veliđe napustio odavno, ali mu se, ipak, stalno vraća. Njega, kao i mnoge druge stanovnike, posao je ranije odveo u grad.
“Ja odem još po nekada, ali znam mnogo kuća u Veliđu koje nisu otvorene ko zna od kada. A nekada su stanovnici Veliđa sami napravili školu, koja nikada nije otvorena” – smatra Bogavac.
Svi pokazatelji ukazuju da, pored privrednog i ekonomskog zaostajanja, pitanje migracionih kretanja, pada nataliteta i odumiranje sela na sjeveru poprima zabrinjavajuće razmjere.
“Ako je tako u selima koja su nadomak grada, onda možete misliti kako je nama u naju-daljenijim selima” – kaže mještanin Šekulara Vesko Davidović. On kaže da je u pojedinim selima na širokom području Šekulara, kao što su Rmuši, ovu zimu prezimilo tek po jedno domaćinstvo.
“To je porazna činjenica.Jednostavno, nikoga nije briga što ovdje nema ko kome ni dobro jutro ni dobar dan da kaže i što država nije preduzela nikakve mjere da se raseljavanja zaustave” – naglašava Davidović.
Podaci ukazuju da i selima Vuča, Crni Vrh i Rujišta prijeti potpuno odumiranje. U svakom od ovih sela tokom prošle zime živio je mali broj domaćinstava, i to, uglavnom, staračkih. Mještani pričaju kako je slaba putna i druga infrastruktura, neadekvatno održavanje saobraćajnica u zimskom periodu, nedostatak radnih mjesta i nebriga društva u cjelini uzrokovala drastičan odliv stanovništva sa rurarnog područja.
“Naša sela su mrtva. Šta reći kada vam kažem podatak da je u selu Vuča zimus bilo tri stanovnika. Bijela kuga, to je to” – kažu u Mjesnoj zajednici Lubnice, kojoj ova sela pripadaju. U selu Tmušiće, udaljenom na oko tri kilometra od magistralnog puta Berane – Rožaje, inače pitomom mjestu, koje je prije nekoliko decenija brojalo četrdeset domaćinstava, ove zime bilo je otvorenih kuća da se mogu prebrojati na prstima jedne ruke.“Put koji od magistrale vodi do naših kuća još uvijek nije asfaltiran. Uz to, imamo lošu el-ektro mrežu, dok pitanje urednog vodosnadbijevanja još uvijek nije riješeno.
U takvim okolnostima nije se čuditi što Tmušiće odumire, jer mladi odlaze u potragu za boljim životom, Čak i staračka domaćinstva polako se gase” – pričaju rijetki stanovnici ovog sela. Portal RTCG je pisao o tome da su skoro prazna sela u potkomovlju na teritoriji opštine Andrijevica, a da u samom urbanom jezgru ovog malenog malenog sjevernog grada stalno živi tek oko 300 stanovnika.
Ništa nije bolje ni u većini gradova na sjeveru, gdje je iz godinu u godinu čak i golim okom vidljivo da je manje stanovnika. O tome govore zatvoreni poslovni centri i radnje, promet u trgovinama. U “rikvercu” je, reklo bi se, čitav sjever. Od sada već zaboravljenog obećanja da ćemo “uvoziti radnu snagu iz inostranstva”, stiglo se dotle da na teritoriji koja zauzima 52 odsto površine države, živi svega nešto oko 25 odsto ukupnog broja stanovnika Crne Gore, odnosno da je ovaj region za dvije i po decenije napustilo čak 50 hiljada stanovnika.
Dramatični podaci o padu broja stanovnika zabilježeni su u skoro svim sjevernim grado-vima. Da poslednji popis nije dao realnu sliku, govori podatak da se rast stanovnika bilježi u Petnjici, Plavu i Gusinju. A upravo iz tih gradova su najviši odlivi prema inostranstvu i najviše porodica pakuju kofere i od socijalne bijede spas traže u zapadnoevopskim zemljama. Računica je jasna. Ako im i ne uspije da ostanu duže, za nekoliko mjeseci rada na crno, što jeste rizično, ali ne neizvodljivo, oni će zaraditi mnogo više nego u Crnoj Gori za godinu ili dvije. Neki od njih će pokušati i da dobiju radne dozvole.
„Čini se da nema dana da po neka stolica u učionici ne ostane prazna. Odlaze čitave porodice, roditelji odvode djecu. Pokušavaju tamo da ostanu. Vraća se jedino ko mora. Ljudi odlaze gdje je bolje, ko može na tome da im zamjeri“ – kaže prosvjetni radnik iz Petnjice.
Jedan mladi Petnjičanin ispričao je da je, od kada je uvedena vizna liberalizacija, za Luksemburg išao više puta po tri mjeseca, i da će to činiti sve dok bude mogao. Pokušaće i da ostane jer su u toj zemlji od ranije njegova starija braća. U Crnoj Gori je radio kod privatnika od jutra do mraka, jedva preživljavajući, i shvatio da to nije ono što želi u životu.„Odem u Luksemburg na tri mjeseca. Radim na crno i onda ne čekam da me oni deportuju, već se sam vratim u Crnu Goru. Sačekam neko vrijeme, pa onda opet odem. Sada je, istina, i tamo kriza i teže je naći posao nego ranije, ali je opet mnogo bolje nego ovdje“ – iskren ovaj mladić.
Nemogućnost zaposlenja, siromaštvo i socijalna bijeda, bankarski i zelanaški dugovi, stvari su koje i stanovnike Plava i Gusinja tjeraju da spas, makar privremeno, potraže tradicionalno u Sjedinjenim Američkim Državama.
Proljeće je već tu, a onda će početi i ljetnja sezona dolazaka i gradovi na sjeveru će oživjeti. Vašari, sajmišta, tradicionalna okupljanja traju, međutim, sve kraće.
Možda se upali i svjetlo u nekoj kući ili vikendici u beranskom selu Veliđe. Izgledaće, kao i svake godine, da se život na sjeveru vraća, ali taj privid traje svega dva do tri mjeseca, obično do polovine avgusta ili desetak dana duže.
Izvor: RTCG
