Proslavljeni crnogorski košarkaš i bivši predsjednik Košarkaškog saveza Crne Gore Nikola Peković oglasio se nakon optužbi da je „visoko rangirani član kriminalne grupe sa sjevera Crne Gore“ i nakon što je oduzet njegov BMW koji je vozio njegov prijatelj Boris Dragaš.
Njegovo saopštenje prenosimo integralno:
„Poštovani,
Povod za moje javno obraćanje, vjerujem, može da pretpostavi skoro svaki građanin Crne Gore, a i šire. Samo je ugao gledanja na ovo saopštenje, vjerujem, drugačiji ponaosob – u zavisnosti od toga koji su „izvori informisanja“ i da li želi da čuje istinu ili da ostane u zabludi i vjeruje u laži. Ali, kako god, ovo je možda prvi put da ću se ovako obratiti javnosti u cilju istine i zaštite.
Kao što je većina, vjerujem, upoznata – meta sam napada, etiketiranja i „svrstavanja u grupacije“ poslednjih nekoliko dana, a sve to kao povod ima kontrolu policije u Bijelom Polju, pri kojoj je od strane službenog lica, izuzetno kulturnog, izvršena uredna kontrola, konstatovano da je sve u redu, vraćena dokumenta i dozvoljeno ponovno normalno uključivanje u saobraćaj vozilu u kojem su se nalazili moji prijatelji, a koje je registrovano na moje ime i moje je vlasništvo. Pri tom, sve vrijeme sam se nalazio u vozilu ispred, koje nije ni zaustavljano ni kontrolisano – stao sam 5 metara dalje (van kružnog toka), da bih sačekao prijatelje, a i u slučaju da bude potreban vlasnik vozila. Niti me je ko zvao da priđem, niti legitimisao, a ponajmanje hapsio. Nastavili smo put ka Podgorici, da bi u Mojkovcu, po zahtjevu službenih lica tamošnje policije, bili zaustavljeni i – po nalogu PU Bijelo Polje (ograđujem se, tako nam je rečeno) – ponovo isključeni iz saobraćaja i vraćeni u Bijelo Polje, praćeni rotacijama, bez razloga, kao na Divljem zapadu. Ni tu nisam zaustavljen ja, već vozilo iza mene – moji prijatelji su se uredno vratili, izvršena je kontrola vozila i lica i konstatovano je da su slobodni da idu, ali da se vozilo zadržava „radi provjere“.
Sve ovo i ne bi bilo toliko strašno, da kao posljedica ovoga, gotovo u istom satu kada su mi prijatelji još uvijek bili u PU, naslovne strane i udarne vijesti na portalima i svim medijima nisu preplavile riječi: „OKG“, „nelegalno“, „drogirano“, „visokorangirano“. U istom satu. I to – kako su napisali – po izvorima iz policije, ili „kako tvrde iz policije“.
No opet, ni to ne bi bio dovoljan povod za ovakvo obraćanje, jer – kao što sam siguran da većina zna – nije ovo ni prvi, a vjerovatno ni posljednji put da me svakakvim imenima nazivaju, da me ubacuju u svakakve grupe, nazivaju kriminalcem, ovakvim ili onakvim… Mnogo je toga bilo. I ne sporim – bilo je dosta odluka u mom životu koje su ostavljale prostora za razne zaključke i stavljanje mene u različite kontekste. Ali… olaki zaključci su jedno, podrazumijevanje i izjednačavanje na osnovu slike ili kuloarskih priča je drugo, a istina je ipak nešto treće. Svoje greške, izbore i odluke plaćam samo ja već jako dugo i nikoga nisam krivio niti etiketirao osim sebe. Ali, to ne daje za pravo ljudima da besomučno lažu i stavljaju mi krst na čelo.
I da budem jasan – ovim se ne pravdam nikome – samo kažem da znam. Znam. I šta, i ko, i kako, i zašto.
Organima vlasti obratio sam se i stavio na raspolaganje za sve što treba, jer – koliko znam – protiv mene se ne vodi nikakav krivični postupak, niti sam osuđivan, niti bilo šta slično. Veoma poštujem ovu državu i puno sam joj dao – na stotine načina, kako zvaničnim institucijama, tako i pojedincima, crkvenim institucijama, sportskim organizacijama – kako kroz promovisanje tako i kroz finansijska ulaganja. A u samom gradu gdje sam doživio ovu neprijatnost, sam i počasni građanin.
Ja sam građanin Crne Gore, izjašnjavam se kao Srbin (jer čitam i da je to problem i tema u svim ovim spekulacijama i lažima) i nikome se neću pravdati zbog toga. Kao i u Crnoj Gori, tako i u Srbiji poslujem vrlo transparentno i sa velikim zadovoljstvom, a ovo kažem jer ne želim da se laži i uvrede sa naslovnica na bilo koji način odraze na to, jer – Srbija je druga polovina moga srca. Ne želim da vjerujem da je sve postalo od danas do sjutra i da se više nikakve vrijednosti ne cijene, da moraš biti sponzor ili podanik bilo kome – pa čak i medijima (koje, uzgred budi rečeno, većinu poprilično poznajem i čak sam bio prisutan kada su dijeljeni hvalospjevi, parfemi, grljenja – ali izgleda da se poriv ili nalogodavac promijenio). Ograđujem se – daleko bilo da su svi mediji u pitanju – riječ je o pojedincima. Ali, nažalost, izgleda da je navika da se vijesti preuzimaju bez provjere istinitosti, dokaza ili bilo čega što pokazuje vjerodostojnost.
I… znate kako – čak ni ovo sve ne bi bio dovoljan povod za obraćanje (posle svega što sam čuo i pročitao o sebi), da kao meta ove hajke uz moje ime nije stavljeno i ime mog PRIJATELJA.
Prijatelj – velika riječ koju, čini se, mnogi ne razumiju, već je koriste tek tako, ili pak – nemaju prijatelje pa ne mogu ni znati veličinu te riječi. Ja imam prijatelja. Njegovo ime je Boris Dragaš. Njegovo puno ime i prezime mogu ovako javno da napišem ja – njegov prijatelj. Ne mogu da ga napišu prevaranti, sitne duše i oni koji se hrane i žive od laži. Ne mogu. Ni po ovom ni po onom izvoru, ni po olakom zaključku, ni za jeftine poene kod pojedinaca, ni zbog broja klikova na vijest. Niko od njih ne može to da uradi i nanese ljagu na to ime – ali cijenu toga će platiti. Tim advokata se već bavi time. Sve legalno i po zakonu – očigledno njima nepoznate kategorije.
Ono čime se ja bavim (zanimalo to nekoga ili ne) jeste da kažem javno ko je moj prijatelj Boris Dragaš. To je jedan častan i ugledan pripadnik Vojske Crne Gore. To je jedan divan suprug i otac četvoro djece i djed dvoje unučadi. Čovjek bez mrlje. Prijatelj – ne vozač, a tek ne „drogirani vozač“. Čovjek koji je pretrpio takav medijski napad, takvu količinu laži, takvo gnusno ophođenje lažnih novinara i medija, a koje je kao posljedicu imalo ogroman udar na njegovo zdravlje i višednevnu hospitalizaciju!
Da li je to demokratija? Da li je to pravda i zaštita ljudskih prava u našoj državi? I ko štiti ljude koji su meta za punjenje kase kvazi-medija i kvazi-novinara?
Da li se čuju vapaji ovih i ovakvih poštenih ljudi, častnih vojnika i najispravnijih građana ove države, ili su vapaji interesnih grupa i pojedinaca veći od istine?
Izvinjavam se javno mom prijatelju Borisu i njegovoj porodici zbog sve torture čija je bio meta samo zato što je bio pored mene. Uvijek će to i tu ostati – jer mi znamo šta ta riječ znači i znamo ko smo
Javnosti se zahvaljujem na čitanju ovog saopštenja – prilično dugog, ali iskrenog. Nadam se da će praksa laži i olakosti u iznošenju istih brzo postati naša prošlost.
I… pazite kada puštate ljude blizu sebe. Pazite koga puštate. Iz iskustva govorim. Jer sve češće se današnjica pretvara u onu narodnu: „Hrani sirotu na svoju sramotu.“
S poštovanjem,
Nikola Peković
