Rakčević je, dok je bio zamjenik gradonačelnika i kandidat za prvog čovjeka Podgorice ispred URA-e, tvrdio da je izgradnja kolektora u Botunu neizbježna i da će radovi početi već u septembru. Uvjeren da je to najbolje rješenje, govorio je i da Zeta od postrojenja može imati koristi. Njegova izjava, iako data ranije, koja je usaglašena sa Vajsovom i danas odjekuje, jer je u potpunoj suprotnosti sa porukom partijskog šefa Abazovića i lidera DNP-a Milana Kneževića.
Vajs, sa svoje strane, i dalje ostaje na istoj liniji: bez kolektora nema ni evropskog puta Crne Gore. Po njegovom uvjerenju, Botun nije samo tehničko pitanje, već i evropski test spremnosti države.
Abazović je, međutim, juče poručio da postoji druga lokacija i da članstvo u EU ne može zavisiti od jednog infrastrukturnog projekta. Time je otvoreno kontrirao i Rakčevićevoj tadašnjoj odlučnosti i Vajsovom sadašnjem insistiranju.
Knežević je kazao da neće dozvoliti da Zeta bude “žrtvovana”. Najavio je da je spreman i da rizikuje političku poziciju, iako javnost dobro zna da se takve prijetnje kod njega češće završavaju dobijanjem nove, nego gubitkom stare fotelje.
Rezultat je neobična politička slika: na jednoj strani Rakčević i Vajs, koji insistiraju da je Botun najbolje i jedino rješenje, a na drugoj Abazović i Knežević, koji iz potpuno različitih motiva nastupaju zajednički protiv te ideje. Paradoks URA-e ogleda se u tome što je njihov kandidat za gradonačelnika govorio jedno, a njen lider sada govori drugo.
Kolektor u Botunu tako je prerastao iz komunalnog projekta u političko ogledalo: u njemu se jasno vidi koliko su tanki i promjenjivi savezi na crnogorskoj političkoj sceni, a koliko duboke podjele postoje i unutar istih partija i blokova.
Press
