Predsjednik Demokratske narodne partije, zalagao se za prijedlog „turskog modela“ dvojnog državljanstva. Pozivajući se na praksu Ankare, predložio je da Crna Gora uvede nešto poput turske plave karte — dokumenta koji pripadnicima dijaspore omogućava gotovo sva građanska prava osim prava glasa.
„Ako Turci mogu imati plavu kartu, zašto ne bi i naši ljudi koji su rođeni u Crnoj Gori, a danas žive u Beogradu?“, pitao je tada Knežević, predstavljajući ideju kao način da se „sačuva veza sa maticom“.
Ali dok s jedne strane Tursku vidi kao uzor, s druge strane danas je prepoznaje kao prijetnju. Knežević u javnom obraćanju upozorava na, kako je rekao, „enormni priliv“ turskih državljana u Crnu Goru. Po njegovim tvrdnjama, riječ je o oko 110.000 ljudi, što smatra zabrinjavajućim, pa poziva državu da „pooštri regulativu“ i ograniči njihov boravak.
U međuvremenu, ministar unutrašnjih poslova Danilo Šaranović najavio je da naredne sedmice u skupštinsku proceduru ulazi novi, znatno restriktivniji Zakon o strancima, koji je, kako je kazao, MUP pripremao mjesecima.
„Novi Zakon o strancima, koji je mnogo restriktivniji, naše ministarstvo pripremilo je prije sedam, osam mjeseci“, izjavio je Šaranović.
Postavlja se, zato, logično pitanje: hoće li Milan Knežević podržati restriktivniji zakon koji će se odnositi ne samo na turske državljane, već i na oko 50 hiljada Srba koji u Crnoj Gori borave bez crnogorskog pasoša?
Paradoks je očigledan: dok se zalaže za „plavu kartu“ za Srbe iz Srbije, Knežević bi istovremeno pooštrio uslove boravka za Turke u Crnoj Gori. Za jedne predlaže olakšice, za druge barijere. Ovakav pristup nema veze sa principima, već sa politikom straha i selektivnim patriotizmom.
Problem nije u samoj ideji dvojnog državljanstva — već u tome što se ta ideja koristi samo kad odgovara „našima“. Za Kneževića je, dakle, Turska i primjer i problem: primjer kad treba braniti pravo Srba iz dijaspore, a problem kad treba uplašiti domaću javnost. U toj kontradikciji vidi se suština populizma — potreba da se istovremeno poziva na identitet i strah, da se gradi politički kapital na osjećaju ugroženosti, pa makar i iz istog izvora iz kojeg se crpi inspiracija.
PRESS
