Sadržaj
To proizlazi iz žalbe države na presudu sutkinje Vesne Kovačević, koja je nedavno dostavljena Apelacionom sudu.
Kovačević je prvostepenom presudom oslobodila optužbi sve okrivljene u predmetu “Stanovi” – Predraga Boškovića, Budimira Šegrta, Suada Numanovića, Sanju Vlahović, Ivana Brajovića, Dražena Miličkovića, Damira Šehovića, Dragicu Sekulić, Osmana Nurkovića, Suzanu Pribilović, Jelenu Radonjić i Aleksandra Jovićevića, navodeći da su sudu neprihvatljivi dokazi koji su dostavljeni kao fotokopije. Kazala je tada i da su fotokopije bile neovjerene.
Na tu presudu se prošle sedmice žalio i specijalni državni tužilac Vukas Radonjić.
DOKAZI I POSTOJE I NE POSTOJE
“Sud u presudi sam konstatuje dvije činjenice – da su svi nadležni organi (Vlada, Uprava za imovinu, Državni arhiv) potvrdili da originali ne postoje i da autentičnost kopija niko nije osporavao – ni optuženi, ni njihovi branioci, a zatim zaključuje da ‘kopije ne mogu biti dokaz’. Sud se, suprotno svojoj zakonskoj obavezi, faktički odriče mogućnosti da utvrdi istinu, iako su dokazi jasni i provjerljivi. To je suprotno načelu istine. Isključivanjem kopija, sud onemogućava korišćenje dokaza o postojanju odluka Komisije i drugih akata koji su nesporno proizveli pravne posljedice, čini da činjenično stanje ostane ‘nedokazano’ iako su dokazi pred njim, a ovakvo formalističko insistiranje na ‘originalima’ u situaciji kad ih nema, u evropskoj sudskoj praksi se tretira kao pretjerani formalizam”, tvrde u žalbi zastupnici države – zamjenici Zaštitnika imovinsko-pravnih interesa Ivan Vukićević i Vanja Stanković i ocjenjuju da je presuda Višeg suda kontradiktorna.
Prema dokumentu u koji su “Vijesti” imale uvid, Vukićević i Stanković navode da je prvostepeni sud prenabregavao bitnu činjenicu da je upravo tadašnji predsjednik Komisije za stambena pitanja Bošković, službenim putem dostavio Specijalnom državnom tužilaštvu kompletnu originalnu dokumentaciju o radu Komisije.
“… Zapisnike, odluke, zahtjeve, informacije i prateće akte, koji u privremeno bili u posjedu SDT-a radi izviđaja i vještačenja, nakon čega su izvornici vraćeni Komisiji, dok su u spisima SDT-a ostale njihove fotokopije koje su kasnije poslužile kao dokazni materijal u optužnici. Time je lanac dokaznog porijekla potpuno jasan, jer fotokopije potiču iz originala koji su dostavljeni državnom organu, a njihova autentičnost nije osporena ni od strane optuženih ni njihovih branilaca. Imajući u vidu da su Vlada, Uprava za imovinu i Državni arhiv zvanično potvrdili da originali više ne postoje, sud je bio dužan, u skladu sa članom 355 stav 1 ZKP-a, da te fotokopije cijeni kao dokaz, budući da navedena odredba propisuje da se pismena podnose u izvorniku ukoliko je to moguće, a ne da isključuje upotrebu kopija kada originali nisu dostupni (jer su misteriozno emigrirali u međuvremenu)”, poručuju zastupnici države.
Prema njihovoj ocjeni, umjesto da ispita da li su odluke Komisije i prateći ugovori zaista postojali i proizveli pravno dejstvo što je, tvrde, sud mogao i morao da učini ako je već imao bilo koji razlog da sumnja u ono što se iz njihove sadržine utvrđuje, on je isključio dokaze samo zato što nijesu u izvorniku.
“Optuženi ni u svojim odbranama ne negiraju činjenicu da su donosili odluke, a sam sud je više puta naveo da su optuženi donosili odluke. Dakle, čak i prema pobijanoj presudi, činjenica da su postojale odluke Komisije nije sporna, a da je smatrao da je bilo šta drugo bilo sporno, sud je mogao dodatno provjeriti”, smatraju Vukićević i Stanković.
Podsjećaju na to da je u presudi navedeno da “za sud prilikom donošenja oslobađajuće presude nije ključno bilo to što se u spisima predmeta nalaze samo kopije, već je sud oslobodio optužene prevashodno usljed nedostatka dokaza obzirom da je tokom postupka utvrdio iz tih dokaza u formi kopija da je Komisija postupala isključivo na osnovu zaključaka Vlade, bez samostalnog odlučivanja”.
“To znači: dokazi postoje i ne postoje u isto vrijeme. Iz iste grupe dokaza sud izvodi zaključke o činjeničnom stanju, pa ih potom poništava tvrdnjom da ‘ne postoje’. Sa jedne strane, sud navodi da dokazi u formi kopija ‘nisu bili ključni’ i da je oslobađajuća presuda donijeta ‘zbog nedostatka dokaza’, dok istovremeno priznaje da je ‘tokom postupka utvrdio iz tih dokaza u formi kopija’ relevantne činjenice o postupanju Komisije, iako mu kopije navodno nisu bile podobne za utvrđivanje činjenica. Takvi razlozi su logički i pravno nespojivi: ako su iz kopija utvrđene činjenice, one su dokaz; ako su dokaz, onda ne može postojati ‘nedostatak dokaza’, zaključuju zastupnici države.
KOMISIJA JE ODLUČIVALA, ALI NIJE ODLUČIVALA
Vukićević i Stanković naglašavaju da je “samo prvostepeni sud je uspio da iz ‘Komisija odlučuje’ pročita da ‘odlučuje Vlada’”.
Podsjetili su da je Odlukom o načinu i kriterijumima za rješavanje stambenih potreba funkcionera propisano da o zahtjevima odlučuje Komisija. Saglasnost Vlade je, navode zastupnici države, samo akcesorni, odnosno sporedni akt.
“Sud je od akta saglasnosti načinio akt odlučivanja, a od akta odlučivanja – puku formalnost. Paradoks sudskog rezonovanja u predmetnom slučaju sveo bi se na rečenicu: ‘Vlada je samo dala saglasnost, ali je time zapravo odlučila, a Komisija je odlučivala, ali nije odlučila’”, stoji u žalbi.
Zastupnici države tvrde da zaključak Vlade nije upravni akt, jer se njime ne odlučuje o pravima, obavezama ili pravnim interesima fizičkih ili pravnih lica: “Akt kojim se daje saglasnost ne može postojati sam za sebe, on pravno živi samo kroz odluku Komisije”.
Vukićević i Stanković naglašavaju i da su informacije koje je Komisija slala Vladi bile su nepotpune, jer nijesu sadržavale iznose koje su stranke tražile, nijesu priložene kopije zahtjeva, niti su sadržavale razloge iz kojih je neko tražio kredit, već samo opšti spisak imena i predlog iznosa koji treba odobriti.
“Vlada nije imala materijalni osnov ni dokumentaciju da odlučuje o predmetnim upravnim stvarima, što i faktički i pravno dokazuje da nije odlučivala, već samo davala saglasnost”, tvrde oni.
“NEĆU KREDIT, DAJ STAN, TREBA MI ZA LEGALIZACIJU”
Kako bi ilustrovali ulogu Komisije, zastupnici države podsjećaju na nekoliko primjera.
“Iz dokaza u spisima predmeta proizlazi da se Ibrahim Smailović obratio Komisiji bez preciziranog iznosa i modaliteta rješavanja stambene potrebe, sa molbom da se nađe adekvatno rješenje. Komisija je Vladi poslala informaciju i predložila saglasnost za kredit od 20.000 eura, a Vlada je zaključkom dala saglasnost na taj iznos. Komisija potom donosi odluku na 40.000 eura (dvostruko više od iznosa na koji je data saglasnost). Da je Vladin zaključak konstitutivan, kako sud tvrdi, i da je njime “odlučeno”, Komisija ne bi mogla odobriti 40.000 eura, kada je zaključkom “odlučeno” 20.000. Činjenica da je Komisija samostalno formirala sadržaj prava (vrstu i iznos) pokazuje da je nosilac konstitutivne moći upravo Komisija”, navodi se u žalbi.
Podsjeća se i na primjer sutkinje Vesne Begović, tužioca Miloša Šoškića, nekadašnjeg direktora Poreske uprave Miomira M. Mugošu, ali i jednu Vladinu namještenicu.
“Iz dokaza u spisima predmeta utvrđuje se da Vlada zaključkom daje saglasnost da se Vesni Begović dodijeli stan. Komisija donosi odluku o stanu. Međutim, Vesna Begović se obraća Komisiji i traži kredit umjesto stana. Komisija mijenja svoju odluku i odlučuje o kreditu, iako je prvobitna saglasnost Vlade bila za stan… U slučaju Miloša Šoškića, a što takođe prenebregava prvostepeni sud i donosi zaključke nespojive sa stanjem u spisima predmeta, Komisija donosi odluku o kreditu, uz prethodnu saglasnost Vlade. Međutim, Miloš Šoškić traži da mu se umjesto kredita dodijeli stan. Komisija stavlja van snage svoju odluku o kreditu, te uz novu saglasnost Vlade donosi novu odluku: stan pod povoljnim uslovima…”, navodi se u žalbi.
Precizira se da je Mugoša, što proizlazi iz dokumentacije, tražio novac za “legalizaciju kuće, što uopšte nije jedan od slučajeva za dodjelu kredita”.
“Međutim, Komisija mu je ipak dodijelila 40.000€, iako ni zahtjev nije imao precizan iznos, a Vladi nije ni bilo dostavljeno da vidi činjenično stanje. To samo potvrđuje da Komisija samostalno rješava meritum, dok Vlada ne zna čak ni šta je konkretan zahtjev… Na dosljedno i perzistentno kršenje propisa, ukazuje i dokumentacija koja se odnosi na slučaj namještenika (konobaricu), koja nije funkcioner. Komisija joj je dodijelila 30.000 eura kredita, iako se po članu 30a Odluke taj kredit može dati samo onome ko obavlja poslove od posebnog interesa za državu i ostvaruje izuzetne rezultate. Dakle, namještenik – konobarica nije ispunjavala propisane uslove. Vlada je, dakle, samo formalno ‘dala saglasnost’ bez uvida u činjenice, koje je pred sobom imala nadležna Komisija, uz obavezu utvrđivanja i odlučivanja”, naglašavaju zastupnici države, poručujući da ovi primjeri ukazuju na to da “predsjednik i članovi Komisije koji je čine snose odgovornost za protivpravno postupanje u okviru rada u Komisiji”.
Zastupnici države poručuju i da je sud je bio dužan da u izreci oslobađajuće presude odluči i o imovinsko-pravnom zahtjevu oštećene (države): “Makar i u formi upućivanja na parnicu, jer izostanak te odluke čini presudu nepotpunom i predstavlja bitnu povredu odredaba krivičnog postupka”.
I krivičnog djela i ima i nema
Zastupnici države podsjećaju na to da u obrazloženju presude stoji da je “sud je optužene usljed nedostatka dokaza, shodno odredbi čl. 373 stav 1 tačka 2 Zakonika o krivičnom postupku, oslobodio od optužbe…”.
“U radnjama koje se optuženima stavljaju na teret ili nema krivičnog djela, po pravu, ili krivično djelo postoji, ali samo nije dokazano da su ga optuženi učinili, što je presudna razlika, a iz pobijane presude se ne može jasno zaključiti da li je ista zapravo posljedica nepostojanja djela ili nedostatka dokaza. Dakle, razlozi su u znatnoj mjeri protivrječni i nejasni jer idu u dva pravno suprotna smjera”, navode Vukićević i Stanković.
Ocjenjuju da sud ne može istovremeno navoditi razloge koji upućuju da krivično djelo ne postoji i da nije dokazano, jer ono što ne postoji ne može se dokazivati. “Dakle, prvostepeni sud je, s jedne strane, naveo da Komisija nema konstitutivna ovlašćenja i da su radnje optuženih upravne, a ne krivičnopravne, čime faktički negira postojanje krivičnog djela, a, s druge strane, zaključio je da ‘nije dokazano’ da su optuženi izvršili djelo koje im se stavlja na teret, što podrazumijeva da krivično djelo postoji, ali samo nije dokazano. Ova dva, međusobno isključujuća stava ne mogu istovremeno opstati u istoj presudi”, poručuju zastupnici države.
Izvor: Vijesti
