Takva je i Mileva-Gara Jovanović sa katuna Okrugljak, u blizini crkve Ružice na Sinjajevini, žena koju su mnogi prepoznali kao simbol borbe da ova planina ostane onakva kakva jeste, divlja, netaknuta i slobodna. Priču o Gari donosi portal RTCG, a ona nam otkriva koliko duboko planina može oblikovati čovjeka.
„Postala sam planinka sa osam godina“, priča Gara dok pogledom prati planinu.
„Otac i majka su se razveli, a ja sam tri godine bila glavna domaćica u kući. Poslije se tata oženio, pa je došla maćeha bilo je lakše na jedan način, ali planina me je već prigrilila. Jedna je majka, a za mene je Sinjajevina postala moja druga majka“, kaže Gara.
Od tada do danas, planina je njen dom. Gara je odrasla u društvu životinja i miris svježe ispaše. Podigla je šestoro djece sa Sinjajevine, troje svoje i troje sestrine siročadi.
„Ostala sam bez sestre, pa sam njenu djecu prigrlila kao svoju“, kaže tiho.
„Svi su fakultetski obrazovani, pošteni i vrijedni ljudi. Danas su po svijetu, jedno mi je dijete u Americi, drugo u Njemačkoj, ostali su po Crnoj Gori, ali znam da ovi što trenutno nisu tu jednom će se vratiti. Sinjajevina ih čeka. Ona uvijek čeka svoju djecu“, govori Gara.
Danas, kada su odrasli i otišli svojim putem, Gara većinom sama boravi na planini.
„Dolaze i obilaze me, i moja i sestrina djeca. Teško je biti roditelj svojoj, ali mnogo teže podići siročad. Ali sve je to život. Mora se nositi i trpiti“, kaže pomirljivo, sa blagim osmijehom koji skriva godine borbe.
Tokom razgovora za ovu priču, uz nju je bio i jedan od njenih sestrića. Tetka ga nije oslovljava imenom, već „srećo“. I baš u tom jednostavnom obraćanju vidi se širina koju imaju samo ljudi koje su othranila planina, priroda i rad, ona ljudska toplina koja ne traži mnogo, ali daje sve.
„Ovo je za mene najljepša planina na svijetu. To je Bjeloplavića katun, ali ja imam svoje pravo na njemu. Ovdje sam svoj na svome“, kaže odlučno Gara.
Na katunu Okrugljak ona drži svinje, kokoške, krave, ovce, sve što treba jednom domaćinstvu. Ove godine je čuvala oko četiri stotine ovaca, tu ima svoje ovce, ali i one koje uzima za novac da čuva, ima i deset muznih krava.
„Skupljam skorup iz mješine, nakupila sam oko četiri stotine kilograma, isto toliko tvrdog sira i sve prodam. To je moje blago. Volim ovo što radim, mene ovo ispunjava , zato ima rezultata“, kaže nam ona sa ponosom.
Radni dan joj nekad traje dvadeset četiri sata.
„Kad se jagnje ovce, malo trenem da odmorim, pa opet ustanem. Životinje sve razumiju, bolje nego čovjek. Krave me svako jutro sačekaju, da ih pomuzem, dam im malo brašna, poljubimo se i one stanu mirno. Poslušne su, osjećaju ljubav. Onaj ko ne voli prirodu i životinje, ne može voljeti ni sebe, a ni druge“ kaže Gara.
„Za mene definicija sreće jeste zdrava familija. Radim posao koji volim, bavim se stočarstvom i slobodna sam. A sloboda znači neprocjenjivo blago. Nemam ja neku stegu nada mnom, ustanem kad hocu, odem na počinak kad mogu, ali ta sloboda nema cijenu“, priča nam Gara.
Od proljeća do jeseni Gara je u planini , a zimu provodi u Spužu, gdje ima imanje i kuću.
„Ali tamo me guši. Jedva čekam proljeće i moju Sinjajevinu. Dolje su farme, klanice, buka…Ovdje čujem samo cvrkut ptica, riku govedi i zvuk čaktara. Ja nisam za taj moderni svijet. Sinjajevina je dobra i za mentalno i fizičko zdravlje. Živiš po svojoj mjeri“, priznaje ona.
Ova vrijedna žena nije samo stočarka, već glas planine.
„Ja nisam pristalica da se planina gradi. Ako svi zagradimo sve, kud će ova stoka? Najljepše je ono što je netaknuto. Katun treba da ostane katun“, govori Gara.
Podsjeća da je ovaj kraj oduvijek bio stočarski i da ne treba pretvarati pašnjake u poljoprivreno i građevinsko zemljište.
„Naši stari nisu bili glupi. Znali su da ovdje dobro rađa krtola, ali da ako posadiš krompir, nema stoke. Mi ne damo da se katun i pašnjak unište“, govori Gara.
Na Okrugljaku, u blizini crkve Ružice, Gara je ovog ljeta srela i premijera Milojka Spajića.
„Bilo mi je baš drago što sam ga srela. Posebno me je ganulo što je došao sa majkom i ćerkicom. To pokazuje da poštuje tradiciju i porodicu. Nadam se da će održati obećanje da nam napravi put, da neće biti poligona ni vjetrenjača. A ja mu kažem, ako hoće, neka nam nabavi još ovaca, ja ću ih džabe čuvati“, poručuje Gara.
Ona se prisjeća i teških vremena kad je ostala bez posla tokom vremena tranzicije.
„Radila sam u državnoj firmi, pa ostala bez posla, ostali smo bez hljeba. I tada sam odlučila da se vratim korijenima i planini. Sve što imam , stvorila sam od planine. Sve časno i pošteno. Sinjajevina me hranila i spasila“, kaže Gara.
Zahvaljujući planini, kaže školovala je svu djecu.
„Sve sa planine. Nema bogatstva kao što je pošten rad. Ova planina daje sve i hranu i zdravlje i duševni mir“, dodaje Gara.
„Državu treba voditi domaćinski, kao svoju kuću, da se zna red, da se zna mjera. Ne treba se nikada ulagivati tuđinu, da bi nam on dao neku korist od onoga što je naše. Nego da se radi, da narod ima od čega da živi. Kad ima red u kući, ima ga i u državi“, govori Gara.
„Sve što imam stvorila sam od planine. Zato je ne bih dala ni za svoj život. Ona me prihvatila kad mi je bilo najteže. Ona me čini živom. Ona je moja druga majka“, ističe Gara.
Dok sunce pada iza vrhova Sinjajevine, u njenom glasu se miješaju ponos i blagost, mir čovjeka koji zna da je njegov život bio ispunjen smislom.
„Pazimo na ovu planinu, na svoje ognjište i korijene. Ako ih napustimo, nemamo se gdje vratiti. Sinjajevina mora ostati, divlja, netaknuta i slobodna“, zaključuje Gara.
Na katunu Okrugljak, na Sinjajevini, Gara Jovanović svjedoči da sloboda nije u bogatstvu, već u miru sa
sobom i prirodom. Njene riječi nas nadahnjuju, ali i opominju da se zemlja i država čuvaju domaćinski , s poštovanjem i mjerom. Jer dok na Sinjajevini ima ljudi poput Gare, Crna Gora će imati dušu.
Izvor: RTCG
Srijeda, 5 Novembra 2025, 09:40, Autor članka PressNews
