Izjava predsjednika Srbije Aleksandra Vučića da će predložiti Briselu da „ceo Zapadni Balkan zajedno uđe u Evropsku uniju“ ne zvuči kao vizija evropskog jedinstva, već kao brutalno providan politički manevar. Iza retorike „zajedništva“ krije se jednostavna namjera – da se zaustavi Crna Gora na njenom realnom, zasluženom i već započetom putu ka samostalnom članstvu u EU.
Crna Gora je danas, bez ikakve dileme, država Zapadnog Balkana koja je najbliža članstvu. Pregovori su u najuznapredovalijoj fazi, ključna poglavlja su otvorena i zatvarana, a već 16. decembra u Briselu biće održana Međuvladina konferencija na kojoj bi Podgorica trebalo da zaključi još pet poglavlja. To nije simbolika – to je čista procedura evropske integracije koja pokazuje da Crna Gora stoji korak pred ciljem.
U tom trenutku, najava iz Beograda o „ulasku svih zajedno“ djeluje kao klasična diplomatska blokada. Jer, kad se kaže „svi zajedno“, zapravo se misli – niko pojedinačno. A to znači da napredak jedine države koja je zaista skoro spremna postaje talac onih koji su daleko od ispunjavanja uslova: političke nestabilnosti, neriješenih odnosa sa EU, usporenih reformi i otvorenog koketiranja sa antievropskim narativima.
Nije tajna da Srbija u prethodnim godinama ne pokazuje suštinski entuzijazam prema evropskom putu. Zastoj u pregovorima, balansiranje između Brisela i Moskve, govor o „vojnoj neutralnosti“ i unutrašnja erozija demokratskih standarda nisu znak države koja želi brzo u EU. I baš zato, prijedlog o paketskom ulasku cijelog Zapadnog Balkana više liči na pokušaj kupovine vremena – i zajedničkog zadržavanja svih u čekaonici – nego na iskrenu inicijativu.
Crna Gora je, srećom, prozrela ove namjere. Podgorica danas jasno poručuje da evropski put ne može biti regionalni talac i da se napredak mora mjeriti zaslugama, a ne geografijom. Evropska unija je sama postavila princip: svaka država napreduje onoliko koliko ispuni kriterijume. Nema kolektivnih ulaznica za članstvo i ne može ih biti – jer bi to obesmislilo cijeli proces proširenja i poništilo reforme onih koji su ozbiljno radili.
Za Crnu Goru je sada ključni trenutak: ili će se dozvoliti da joj se nametne balkanski „pakt čekanja“, ili će se izboriti za ono što je već postigla – samostalan ulazak u Evropsku uniju, po sopstvenim rezultatima.
Zato poruka iz Podgorice mora biti jasna i glasna:
Crna Gora nije zaprežna kola regiona.
Crna Gora neće čekati tuđe političke kalkulacije.
Crna Gora ide u EU – sama, zasluženo i na vrijeme.
Brisel mora da pokaže kredibilitet: nagraditi reforme, prepoznati napredak i otvoriti vrata onima koji su ih zaista dostigli. Sve drugo značilo bi da proces proširenja više nije stvar pravila – već političke ucjene onih koji žele da ostanu na istom mjestu, ali ne žele da drugi idu naprijed.
PRESS
