Knežević je najprije u martu zaprijetio da DNP neće podržati rekonstrukciju Vlade ukoliko Bošnjačka stranka bude glasala za smjenu Andrije Mandića.
„Ukoliko BS bude danas glasala za smjenu Andrije Mandića, mi ćemo kao DNP biti protiv rekonstrukcije u kojoj ćete da uđete vi. Tako mi Bog pomogao i Sveti Vasilije ostroški“, naveo je Knežević tokom tadašnjeg zasijedanja Skupštine Crne Gore.
Iako je BS najavila podršku smjeni, inicijativa nije prošla – a Knežević je svoju prijetnju povukao bez ikakvih posljedica po odnose unutar vlasti.
Nakon toga, više puta je poručivao da će DNP napustiti lokalnu vlast u Podgorici ukoliko se ne postigne kompromis oko razgraničenja Zete i Glavnog grada. Rokovi su isticali, pregovori su se odugovlačili, ali DNP je ostao u vlasti uprkos svakoj njegovoj javnoj “posljednjoj opomeni”.
Slična situacija desila se i po pitanju gradnje kolektora u Botunu, za koju je Knežević tvrdio da će biti povod za izlazak iz koalicije. Iako su se tenzije nastavile, obećani politički potez nikada nije uslijedio.
Posljednji u nizu njegovih ultimatuma bio je upućen predsjedniku države Jakovu Milatoviću, kada je izjavio da će vlast napustiti “prvog dana kada neko udari jednog Botunjanina ili Zećanina”. No, brojni raniji primjeri pokazuju da Kneževićeve riječi rijetko prelaze u djelo.
Zbog svega navedenog, Knežević do novih izbora zapravo nema namjeru da napusti ni lokalnu ni državnu vlast, već da svoje biračko tijelo drži u stalnom stanju mobilizacije kroz dramatične poruke i prijetnje koje služe kao politička manipulacija. Takva retorika ga održava u žiži javnosti, ali bez realnih poteza koji bi potvrdili njegovu navodnu principijelnost.
U praksi, jedino što je dosljedno jeste – da Knežević najavljuje izlazak iz vlasti. A to je, čini se, jedini izlazak koji nikada nećemo vidjeti.
Press
