Dok se u Nišu bez ijednog protesta gradi postrojenje za prečišćavanje otpadnih voda za 268.000 građana, u kojem će se mulj spaljivati i pretvarati u energiju koja pokriva 70 odsto potreba postrojenja, državni vrh Srbije otvoreno podržava proteste protiv identičnog projekta u Podgorici.
I tu više nije riječ o ekologiji.
Niti o javnom zdravlju.
Već isključivo o političkom licemjerju.
Jedni standardi za Srbiju, drugi za Crnu Goru
Postrojenje u Nišu gradi turska kompanija Aarbiogaz, finansira se iz budžeta Republike Srbije, uz EU grant od 40 miliona eura. Vrijednost projekta je 86 miliona eura, što iznosi oko 320 eura po korisniku.
U Podgorici, planirani kolektor i PPOV za 238.000 korisnika košta 75 miliona eura, odnosno 315 eura po korisniku.
👉 Tehnologija – ista.
👉 Kapacitet – uporediv.
👉 Cijena – gotovo identična.
👉 Cilj – zaštita zdravlja ljudi i rijeka.
Razlika je samo jedna:
projekat u Nišu je u Srbiji, a projekat u Podgorici u Crnoj Gori.
Prije nekoliko dana predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, ministar Nikola Selaković i predsjednica Skupštine Srbije Ana Brnabić javno su podržali proteste protiv gradnje kolektora u Podgorici, stajući uz Milana Kneževića i njegove političke performanse.
Brnabić je poručila da je riječ o „sramoti za EU i sramoti za Crnu Goru“.
Ali nikada nije objasnila: – zašto to nije sramota u Nišu,
– zašto spalionica mulja nije problem u Srbiji,
– i zašto su evropski standardi dobri samo kad se primjenjuju unutar srpskih granica.
Ekologija po potrebi, protesti po nalogu
Ako je spaljivanje mulja opasno — zašto nije opasno u Nišu?
Ako su kolektori prijetnja zdravlju — zašto ih Srbija masovno gradi?
Ako je EU licemjerna — zašto uzimate 40 miliona eura EU granta?
Odgovor je jednostavan i neprijatan:
ekologija je izgovor, a politika pravi razlog.
Protesti u Podgorici nisu izraz brige za rijeku Moraču, podzemne vode ili zdravlje građana. Oni su instrument političkog pritiska i destabilizacije, uz otvorenu podršku zvaničnog Beograda.
Građani Crne Gore nijesu naivni
Crna Gora već decenijama plaća cijenu nepostojanja sistema za prečišćavanje otpadnih voda — kroz zagađene rijeke, more i podzemne izvore.
Odbijati takve projekte danas, dok ih region gradi jedan za drugim, znači svjesno birati zaostajanje i zagađenje.
A kada oni koji identične projekte sprovode kod kuće, istovremeno huškaju protiv njih u Crnoj Gori, onda je riječ o čistom licemjerju — bez ikakve maske.
Zaključak
Ako je projekat u Nišu primjer modernog, evropskog i odgovornog upravljanja otpadnim vodama — onda to mora biti i u Podgorici.
Ako nije — neka Srbija prva obustavi svoje projekte.
Sve ostalo je politička manipulacija, a ne briga za ekologiju.
Crna Gora ima pravo da gradi infrastrukturu za zdravlje svojih građana — bez tutorstva, bez dvostrukih aršina i bez lažne brige iz Beograda.
