Piše: Vojin Grubač
U izjavi datoj medijima, između ostalog, naveo je:
„Odgovor Vlade Milojka Spajića da srpski jezik bude službeni biće vjerovatno isti kao i Mila Đukanovića.“
„Potpuno je legitimna borba srpskog naroda za srpski jezik […] Srpski narod koji želi zaštitu svog jezika uvijek će imati podršku Srbije.“
Ovaj komentar odnosi se na aktuelne političke inicijative u Crnoj Gori za ustavno priznavanje srpskog jezika kao službenog, što je problematično jer je za realizaciju tog projekta potrebna dvotrećinska podrška poslanika u Skupštini Crne Gore, kao i referendum na kojem bi podrška morala iznositi tri petine upisanih birača.
Vučićeva buka o Crnoj Gori i tišina o Kosovu i Metohiji
Kada je riječ o situaciji na Kosovu i Metohiji, srpski jezik je ustavno definisan kao službeni (Ustav Kosova, član 5), dok je ćirilica eksplicitno zaštićena kao sastavni dio srpskog pisma Zakonom o upotrebi jezika. Međutim, te norme se u praksi ne sprovode, već se grubo i sistematski krše, a da se predsjednik Srbije tim povodom nijednom nije ozbiljno oglasio. Sve su prilike – to ga ne interesuje.
Na Kosovu i Metohiji ćirilica se planski uklanja iz javnog prostora: sa saobraćajnih tabli, ulaznih natpisa opština i javnih institucija. Primjeri uključuju zamjenu tabli u Zvečanu i Sjevernoj Mitrovici, na putu Rudare–Jarinje tokom 2024–2025. godine, uklanjanje poznate ćirilične table „I Love K. Mitrovica“, kao i bizarne natpise poput „SreČan put“ ispisane latinicom.
U tim slučajevima nema ni traga sličnoj reakciji Aleksandra Vučića — ni kratkog osvrta, ni oštre osude, ni javne podrške Srbima na terenu u posljednjih godinu ili dvije, uprkos činjenici da je riječ o direktnom kršenju Ustava Kosova i Zakona o upotrebi jezika, koji eksplicitno štite srpski jezik i njegova pisma, uključujući ćirilicu.
Dvostruki standardi u zaštiti srpskog jezika i pisma
Ovaj očigledni kontrast u ponašanju predsjednika Srbije ilustruje klasične dvostruke standarde i politikanstvo, uz stalno prisutnu dozu licemjerja, što predstavlja prepoznatljive elemente njegove političke prakse.
Jer, kako drugačije objasniti situaciju u kojoj se, s jedne strane, Aleksandar Vučić glasno i emotivno zalaže za upisivanje srpskog jezika kao službenog u Ustav Crne Gore — iako je to, zbog postojećih ustavnih normi, praktično nemoguća misija — dok, s druge strane, ćuti ili reaguje krajnje mlako u vezi Kosova i Metohije, gdje je ćirilica gotovo nestala iz javnog prostora, a srpski jezik marginalizovan u institucijama, suprotno važećim pravnim aktima.
Umjesto da se bavi rješavanjem elementarnih prava Srba na Kosovu i Metohiji, koja se svakodnevno i brutalno krše i gdje je njegov jasan i odlučan stav neophodan, predsjednik Srbije se licemjerno osvrće na otvorena pitanja u Crnoj Gori, gdje njegovo mišljenje nije ni potrebno ni dobrodošlo, jer se u javnosti doživljava isključivo kao prizemno politikanstvo.
Ako se zna da je Vučić u potpunosti prepustio Kosmet vlastima Aljbina Kurtija, omogućivši mu da Srbima oduzme čak i prava koja im garantuje Ustav te teritorije, a da istovremeno Crnoj Gori ne želi isporučiti Svetozara Marovića, koji je Crnu Goru oštetio za stotine miliona eura, s pravom se nameće pitanje svrsishodnosti ove jeftine političke predstave iz Abu Dabija. Jer, kako može biti da mu je Spajić problem, a Kurti mu uopšte nije problem? Čudno, paradoksalno i neobjašnjivo, zar ne?
(Mišljenja i stavovi autora nisu nužno stavovi redakcije Portala Press)
