Inicijativa DNP-a i Milana Kneževića da srpski jezik postane službeni nije politička inicijativa, već teorijska vježba bez ikakvog realnog dometa. To nije pitanje političke volje, već ustavne arhitekture koja je zaključana još 2007. godine — glasovima DPS-a, SDP-a i tadašnjeg opozicionog PzP-a na čelu sa Nebojšom Medojevićem.
Ustav Crne Gore jasno definiše službeni jezik. Sve ostalo su jezici u službenoj upotrebi. Razlika nije semantička, već ustavna. Da bi se ona promijenila, potrebna je dvotrećinska većina u Skupštini i tropetinska potvrda upisanih birača na referendumu. Drugim riječima: potrebna je politička snaga koje nema, niti se nazire.
Zato je Kneževićev zahtjev politički atraktivan i na prvu ruku profitabilan, ali pravno neozbiljan. On funkcioniše isključivo kao signal biračkom tijelu, ne kao put ka promjeni.
To je politika poruke, a ne politika rješenja. Poruka je jasna — „mi bismo, ali nam ne daju“ — dok se prećutkuje ključna činjenica: ne daje Ustav koji su sami usvojili.
Posebna težina ovog paradoksa leži u tome što se danas poziva na identitetsku pravdu, a ignoriše institucionalna odgovornost. Jer ako je pitanje jezika egzistencijalno važno, onda se ono ne rješava konferencijama za štampu i izjavama, već ustavnom reformom. A za to su potrebni ozbiljni saveznici, dugoročna strategija i politička zrelost — ne stalna mobilizacija nezadovoljstva.
Zato zahtjev da srpski bude službeni jezik ostaje ono što i jeste: teorijska pozicija bez mehanizma realizacije.
Politički pamflet, ne državni projekat. I dok se javnost zabavlja simboličkim bitkama, stvarna moć ostaje tamo gdje je uvijek bila — u Ustavu koji se selektivno poštuje i još selektivnije tumači.
U tom smislu, Knežević ne vodi borbu protiv sistema. On egzistira zahvaljujući njegovim ograničenjima, jer bez njih ne bi imao koga da optuži za sopstveni politički plafon.
PRESS
