Autor ovih redova je, recimo, još 2022. godine imao tu nesreću, ili ako vam je to draže tako nazvati drskost, da kaže kako rat u Ukrajini nije baš holivudski spektakl o dobrim i zlim momcima koji nam se servirao u udarnim terminima, sa prigodnom muzikom koja odgovara emotivnom zlostavljanju moralističkom panikom. Da je, naprotiv, riječ o finalnom činu jednog dugog geopolitičkog nadgornjavanja, u kojem su se karte, da je bilo sreće i razuma, mogle složiti i drukčije.
Rezultat je bio očekivan. Orkestrirano zgražavanje, moralni teatri, histerični usklici o „civilizovanom svijetu“ i digitalni juriši botovskih legija koje su, kao po komandi, ponavljale da će se čovječanstvo konačno obračunati sa ruskim „varvarstvom“. U tom horu posebno je glasna bila Crna Gora, gdje su protesti – u organizaciji bivše vlasti – dobijali formu čudne istorijske alhemije: antifašizam iz 1941. pretvarao se u aplauze jednom sasvim drugačijem, savremenom političkom projektu u Kijevu, pa su se partizanske kosti, dakako bez konsultacija s pokojnicima, koristile kao dekor za novu geopolitičku lojalnost režimu koji je bio ne samo proamerički, već i – ne, to nije ruska propaganda – neonacistički.
Četiri godine kasnije, stvarnost je, kao i obično, odlučila da ne učestvuje u propagandnom scenariju.
Ispostavilo se da je taj isti „civilizovani svijet“ bio više nego sposoban da spriječi mirovni dogovor u ranoj fazi sukoba. Ispostavilo se da su stotine hiljada mrtvih vojnika i civila, i ruskih i ukrajinskih, djelimično i cijena te odluke. Ispostavilo se i da o tome nisu govorili samo Džefri Saks i Džon Miršhajmer, koje su dežurni čuvari atlantističke vrline godinama pokušavali predstaviti kao nekakve sumnjive čudake sa univerzitetskih margina, već i Stiven Volt, Anatol Liven, Ričard Sakva, Džek Metlok, Čas Frimen i drugi zapadni analitičari i diplomate koje nije bilo baš tako lako otpisati kao „Putinove megafone“, osim, naravno, u vremenu kada je propaganda već odavno zamijenila misao, a moralna poza postala još kao nikada isplativija od intelektualnog poštenja.
A onda je došao i ostatak mozaika.
„Epstinovi fajlovi“, koji više liče na katalog moralnog truljenja vrhova zapadne moći nego na bilo kakav uredan pravni dosije. Gaza, ljudska kasapnica koja se uživo prenosi kao morbidna kombinacija geopolitike i rijalitija, u kojoj bombe padaju uz pratnju saopštenja o „pravu na samoodbranu“. Sudan, koji se gotovo stidljivo sklanja iza drugih tragedija, kao da manje vrijedi ako nije dovoljno medijski isplativ. Iran, koji se u tu istu globalnu dramu uključuje kao još jedna stanica na mapi sveopšteg ludila Vašingtona i njegovih satelita.
I tu se, htjeli mi to ili ne, pojavljuje jedno vrlo nezgodno pitanje: ko je, zapravo, taj „civilizovani svijet“ i kakva je priroda onih koji u njegovo ime drže lekcije čovječanstvu? Jer, ako malo zagrebete po toj blistavoj fasadi, suviše često ispod nje ne zatičete prosvijećene čuvare reda, nego izopačene silovatelje, pedofile, okultiste, fanatike i korporativno našminkane varvare koji su, eto, imali tu sreću da njihova čudovišta nose skupa odijela, a ne turbane ili šubare.
No, da ne ostanemo samo na globalnim apstrakcijama, jer – kao i uvijek – đavo najradije stanuje u lokalnim detaljima.
Jedan od tih detalja, uredno arhiviran, potpisan i datiran, vodi nas u 2011. godinu. U dokument koji bi, u nekom mirnijem vremenu, možda ostao tek zanimljivost za fusnote, ali danas djeluje kao mala lekcija iz političke antropologije ovdašnje elite: sporazum o saradnji između Demokratske partije socijalista Crne Gore i Putinove „Jedinstvene Rusije“.
Da, baš te Rusije.
Dokument je napisan klasičnim jezikom birokratskog opskurantizma. Govori se o „ravnopravnom partnerstvu i strateškoj saradnji“, o „jačanju dobrosusjedstva i prijateljstva“, o „međupartijskim odnosima“ kao važnom sastavnom dijelu rusko-crnogorskih odnosa, a onda dolazi ono zanimljivije: strane će se „konsultovati i vršiti razmjenu informacija o aktuelnim pitanjima situacije u Ruskoj Federaciji i Crnoj Gori“, upoznavaće jedna drugu sa iskustvima u oblasti „partijske izgradnje, organizacionog rada, kontrolno-revizijske djelatnosti, nastave i pripreme kadra, izdavačke djelatnosti, učešća u djelatnosti organa zakonodavne i izvršne vlasti, politike sa mladima, međunarodnih odnosa“ i drugih sfera od zajedničkog interesa.
Drugim riječima, nije tu riječ o kakvom usputnom rukovanju uz kafu i mineralnu, nego o sasvim ozbiljnoj partijsko-institucionalnoj saradnji.
Dalje, strane se obavezuju da će „redovno vršiti razmjenu partijskih delegacija na raznim nivoima“, organizovati susrete eksperata, razvijati međupartijske odnose i kontakte „na regionalnom nivou“, uspostavljati odnose i vršiti razmjenu iskustava po liniji svojih predstavnika u organima zakonodavne vlasti, te organizovati pod svojim pokroviteljstvom bilateralne i multilateralne seminare, konferencije i okrugle stolove uz učešće „širokog kruga eksperata i predstavnika javnosti“ o najaktuelnijim pitanjima rusko-crnogorskih i međunarodnih odnosa. A kao šlag na tu malu geopolitičku tortu stoji završna formula da je sporazum sačinjen „u dva primjerka, na ruskom i ”černogorskom” jeziku“.
E, tu već počinje prava balkanska literatura.
Jer, ako je iko godinama prodavao priču o „crnogorskom jeziku“ kao o gotovo metafizičkom obračunu sa srpskim svijetom kao manifestaciji „ruskog malignog uticaja“, onda je to bio baš taj politički aparat. Ali, gle čuda, kad je trebalo uredno sastaviti sporazum sa Putinovom partijom, nikakvih egzistencijalnih nedoumica nije bilo. Nije Moskva – koju Vučićevi i Dodikovi propagandisti tigra od papira zvanog „srpski svijet“ otvoreno proglašavaju svojim zaštitnikom – koliko vidimo, bila naročito potresena tim identitetskim inženjeringom; naprotiv, potpisivalo se mirno, u dva primjerka, sa svom nužnom protokolarnom toplinom. Tako smo dobili još jedan dokaz da je na postsocijalističkom Balkanu „identitet“ često samo lokalna alatka za disciplinovanje domaćeg stanovništva, dok se na spoljnom planu poslovi ugovaraju sa svima, bez mnogo metafizike i uz sasvim prizemnu logiku golog interesa.
Jer, ako je jedna strana u ovoj našoj balkanskoj drami sklona da Rusiju demonizuje, druga je – sa podjednakom strašću i podjednakim nedostatkom trezvenosti – mitologizuje. Jedni u njoj vide varvarina pred vratima Evrope, drugi gotovo eshatološkog zaštitnika pravoslavlja i srpstva, neku vrstu geopolitičkog arhanđela sa nuklearnim arsenalom.
Rusija nije ni jedno ni drugo.
Ona je, kao i svaka velika sila, prije svega politički akter sa vlastitim interesima, koji se ne poklapaju nužno ni sa našim strahovima ni sa našim nadama. Spremna da sarađuje sa kim joj odgovara – pa makar to bili i isti oni koji je danas najglasnije osuđuju. Spremna, isto tako, da prepozna i uvaži svaku lokalnu konstrukciju, svaku novu identitetsku formulu, svaki jezički aranžman, ako to služi širem diplomatskom ili užem stranačkom interesu vladajuće partije. I baš zato su smiješne i djetinjaste sve one predstave o Rusiji kao o vječnom neprijatelju civilizacije, ali i one, možda još detinjastije, o Rusiji kao o mističnom i bezuslovnom prijatelju srpskog naroda.
I tu, možda, leži najvažnija lekcija ovog malog dokumentarnog otkrića.
Ne o DPS-u – jer njegova ideološka fleksibilnost već odavno nije vijest, nego uređaj. Mašina. Refleks. Cijela jedna tehnologija preživljavanja na vlasti i van nje. Nego o nama.
O našoj sklonosti da svijet posmatramo kao pozornicu moralnih bajki, a ne kao arenu interesa. O našoj potrebi da velike sile pretvaramo u mitološke figure – bilo demone, bilo svece u okvirima banalno maniheističke mitologije. O našoj intelektualnoj lijenosti da prihvatimo kako se politika, nažalost ili na sreću, ne vodi u kategorijama metafizičkog dobra i zla, već u kategorijama moći, straha, koristi, kalkulacije i ponekad veoma prljavog pragmatizma.
A dokumenti, eto, ponekad imaju tu nezgodnu osobinu da nas na to podsjete.
Iako istorijska lekcija glasi malo drugačije.
Pad Berlinskog zida i kolaps Sovjetskog Saveza nisu bili samo najveća geopolitička kataklizma kraja dvadesetog vijeka, nego i transparentni oproštaj od jedne velike, ma koliko protivrječne, istorijske nade da bi čovječanstvo jednom moglo živjeti u civilizovanijem, egalitarnijem i manje nepravednom svijetu; u svijetu u kojem politika ne bi bila tek berza interesa pohlepne vladajuće klase, nego prostor u kojem se bar pokušava misliti o jedinstvu ljudskog roda i, iznad svega, o prestanku izrabljivanja čovjeka po čovjeku kao konačnom civilizacijskom cilju. Umjesto toga, dobili smo poredak u kojem velike sile, s obje strane nekadašnje gvozdene zavjese – dovodeći svijet na prag nuklearnog holokausta – jedna drugoj podrivaju sisteme podržavajući raznoliki spektar istinski anti civilizacijskih čudovišta. Za zapad smo već sve rekli. Ali Moskva, prema brojnim istraživanjima, finansijski, politički ili medijski osnažuje različite krajnje desničarske aktere na Zapadu — od kredita partiji Marin Le Pen, preko institucionalnih veza sa austrijskim FPO, do šire propagandne podrške antisistemskim pokretima – ali i, u balkanskoj varijanti te iste pragmatike, održava odnose i sa strukturama poput crnogorskog DPS-a. Tako su oni koji su Rusiju proglašavali neprijateljem civilizacije najčešće opisivali posljedice vlastitog postupanja prema njoj – odnosno njenog pokleknuća pred tim postupanjem – dok je i sama Rusija, odbacivši svaku veću istorijsku ambiciju osim gole moći, pristala da se svede na još jednog sasvim običnog, mada nuklearno naoružanog, učesnika u svijetu protiv kojeg je nekada, bar u ideološkom smislu, tvrdila da se bori.
A Crna Gora? Ona je tek savršeno umanjena slika jedne šire, civilizacijske ruine: mjesto gdje su ideje odavno potrošene, principi obesmišljeni, a politika svedena na vještinu preživljavanja u svijetu bez smisla – svijetu u kojem se sve može reći, sve potpisati i sve zaboraviti, pod uslovom da postoji korist – za nekolicinu.
Autor: Vuk Bačanović
Izvor: Portal Zeta
(Mišljenja i stavovi autora nisu nužno stavovi redakcije portala Press)
