Ovi podaci, uz zabilježen trend rasta svih oblika nasilja, nameću hitnu potrebu za jačanjem sistema zaštite žrtava prije nego što situacija postane još alarmantnija.
Podaci iz ove analize otkrivaju da tokom 2025. godine, policijske intervencije u domovima nijesu završavale samo prijavama, već i zapljenama arsenala oružja, dok su žrtve, uklučujući i djecu, spas morali potražiti u sigurnim kućama.
Postupajući po prijavama o nasilju u porodici, policijski službenici su tokom 2025. godine privremeno oduzeli ukupno 109 komada vatrenog oružja.
Posebno zabrinjava struktura tog naoružanja.
“Naime, čak 75 komada oružja bilo je u legalnom posjedu, dok su 34 komada bila nedozvoljeno držana”, piše u dokumentu.
Ovi podaci sugerišu da prisustvo oružja u kući, čak i kada je ono zakonski regulisano, predstavlja ogroman rizik u kriznim situacijama unutar porodice
Nasilje nije poštedjelo ni najmlađe, pa je tako u analiziranom periodu 45 žrtava je moralo biti upućeno u skloništa, a među njima je bilo i devet maloljetnih lica.
“U toku 2025. godine registrovano je sedam slučajeva koja su ishodovala smrtnom posljedicom i to: Jedno KD ( Ubistvo čl 143 KZCG), četiri KD ( Teško ubistvo iz čl.144 KZCG), jedno KD ( Nasilje u porodici ili u porodičnoj zajednici iz čl 220 KZCG) i jedno KD (Ubistvo djeteta pri porođaju iz čl 146 KZCG)”, piše u dokumentu.
Registrovane su 1.152 žrtve nasilja u porodici, od kojih je čak 141 maloljetno lice.
Iako institucije ulažu napore, u samom se dokumentu priznaje da žrtve često ostaju “neprimijećene i nezaštićene” jer se sistem primarno fokusira na procesuiranje nasilnika, a manje na direktnu podršku onima koji trpe bol.
Policija je dužna da u postupku sprečavanja i otkrivanja djela “nasilje u porodici” postupa obazrivo, objektivno i na način koji je prilagođen posebnim potrebama žena, djece, starih i nemoćnih lica, osoba sa invaliditetom koje su najčešće žrtve.
“Nažalost, jedna institucija ne može sama da uradi sve. Razlog nije samo nedostatak sistema podrške, nego i zakoni koje je dala upravo sama država. Država predviđa da se problem nasilja rješava kroz „sistem“, i to tako da sve institucije, odnosno svaka od njih ima svoj dIo posla koji treba da se uradi da bi se došlo do rješenja. Dakle, kao zaključak se nameće da žene generalno nijesu dovoljno informisane o načinu na koji se pruža pomoć i podrška, odnosno načinu na koji se država bori protiv nasilja. Potrebno je da se radi sa žrtvom, između akta nasilja do prijavljivanja istog, što sistem koji je definisala država, trenutno nedovoljno radi. I to jeste problem”, piše u dokumentu.
Navode da se sistem trenutno bavi nasilnikom, a ne žrtvom.
“Dakle, žrtva ostaje neprimijećena i moglo bi se reći i nezaštićena. Jedinu podršku za sada pružaju nevladine organizacije i upravo iz tog razloga, žene se danas sve više obraćaju za pomoć upravo ovim organizacijama, prije nego policiji ili Centar za socijalni rad(naročito one žene koje su se već razočarale u sistem, odnosno one koje su doživjele nasilje ponovo ili ga stalno doživljavaju). Saradnja između institucija trenutno nije na zadovoljavajućem nivou i trebalo bi da se radi na tome da svako preuzme svoj dio odgovornosti, a zatim i da se radi na tome da se institucije što bolje povežu, da razmjenjuju informacije i da pomažu jedni drugima u radu”, piše u ovom dukumentu.
Izvori iz policije navode da su intervencije u porodici među “najtežim i najkomplikovanijim”, prvenstveno zbog bliskosti aktera i prisustva djece.
Kako bi se odgovorilo na ove izazove, Ministarstvo unutrašnjih poslova planira pojačati saradnju s civilnim društvom kroz projekte poput „Zajedno za sigurnost žrtava – osnažen institucionalni odgovor”.
Cilj je ne samo efikasnije oduzimanje oružja i hitna zaštita, već i promjena svijesti građana kroz kampanje koje bi ohrabrile prijavljivanje nasilja, što trenutno planira učiniti preko 80% ispitanika u teoriji, ali je praksa često drugačija.
Izvor: RTCG
