„Podnosilac ustavnih žalbi tvrdio je da je u vrijeme podnošenja zahtjeva ispunjavao zakonske uslove za izdavanje građevinskih dozvola, ali da su njegovi zahtjevi odbijeni primjenom propisa donesenih nakon njihovog podnošenja“, naveli su iz Ustavnog suda.
Kako je saopšteno, podnosilac je smatrao da mu je na taj način povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na mirno uživanje imovine.
„Ustavni sud nije prihvatio ove navode. Potvrdio je stav redovnih sudova da samim podnošenjem zahtjeva za izdavanje građevinske dozvole ne nastaje stečeno pravo na izdavanje dozvole, niti obaveza države da je izda. Ustavni sud je ukazao da su zabrane gradnje uvedene radi zaštite prirodnog i kulturno-istorijskog područja Kotora, koje je od 1979. godine upisano na Listu svjetske baštine UNESCO-a, te da zaštita tog područja predstavlja legitiman javni interes“, navodi iz suda.
Zbog toga, kazali su, primjena propisa koji su važili u trenutku odlučivanja o zahtjevu za izdavanje građevinske dozvole nije bila suprotna Ustavu niti Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima.
„Podnosilac ustavnih žalbi ukazivao je i na navodnu retroaktivnu primjenu propisa. Ustavni sud je, međutim, ocijenio da se u konkretnom slučaju ne radi o retroaktivnoj primjeni, već o izvršavanju međunarodnih obaveza koje je Crna Gora preuzela ratifikacijom Konvencije o zaštiti svjetske kulturne i prirodne baštine“, stoji u saopštenju.
U odlukama Ustavnog suda se navodi da je obaveza zaštite kulturne baštine ustanovljena je Konvencijom o zaštiti svjetske kulturne i prirodne baštine, koja ima primat u primjeni.
“Odluke na osnovu kojih nije izdata građevinska dozvola predstavljaju ispunjenje obaveza Crne Gore u odnosu na tu Konvenciju, pa se ne može govoriti o retroaktivnoj primjeni”, piše u odluci.
