Nakon 30. avgusta 2020. i ”promjena koje željeli smo žarko” napisao sam status o tome na Fejsbuku, pitajući se čeka li i nas nešto slično onome što se desilo u Srbiji nakon 5. oktobra 2000. godine, a to je da 6. oktobar – i pored neke vrste truda kojeg su pojedini tamo pokazali – nikad stvarno nije došao, ili nas čeka stvarni 31. avgust i neka vrsta nade da je moguće (na ovom prostoru) ipak ostvariti ideju koliko-toliko normalne države.
Ideja države iz koje se neće bježati glavom bez obzira samo zbog toga jer se želi ono najprostije, da živiš životom dostojnim čovjeka, da se ako predaš CV na konkurs za koliko-toliko normalan posao možeš nadati da će biti ozbiljno uzet u razmatranje, jer iza tebe, ipak, stoje određene reference profesionalno-ljudske i da neće biti baš najvažnije za konkurs što je nekome drugome ”tamo” brat, sestra, tetak, ujna, bliski drug, prijatelj ili kum funkcioner ove ili one stranke (koja je trenutno na vlasti) toliko uticajan faktor da nema teorije da ti i pored svih svojih referenci možeš proći pozitivno konkurs i, eto, zaposliti se zbog toga što to zaslužuješ, a ne zbog toga što je, ipak primarno, da odlučuje ono ”nešto drugo”.
Rezultati su takvi, do bola činjenični, da 31. avgust nikada stvarno nije došao. Odnosno, umjesto promjena, na našu veliku žalost, sve što smo dobili su – zamjene.
Sjećam se svih onih momaka koji su (zajedno sa mnom) protestovali, boreći se čitavu vječnost protiv prethodnog režima, rizikujući, doslovce, sopstvenu egzistenciju, a koji su i dan-danas, sada već 4 godine poslije 30. avgusta, nezaposleni ili rade nekakve banalne “trange-frange” poslove poslove od kojih, eto, jedva preživljavaju i ništa više.
Sjetih se nada i očekivanja, a onda brzih razočaranja…
Sjetih se ko je sve, samo pola godine nakon 30. avgusta, morao da ode u inostranstvo jer ni u ”oslobođenoj” Crnoj Gori nije mogao da se zaposli ili bar radi iole normalan posao. Iako je, jel'te, imao profi reference, polijepo-polijepe.
Sjetih se mojih drugova koji su, kao profesionalci, pozvani da rade u određenim ministarstvima jer su ista bila praktično poluprazna odlaskom onih koje je na ta mjesta i poslove doveo DPS, a oni ih napustili bojeći se revanšizma.
Sjećam se, isto tako, nakon pola godine ili nešto više, kako mojim drugovima profesionalcima nisu produžavani ugovori, nego su ostajali bez posla da bi na njihova mjesta došli ne-profesionalci, ali zato ”drugovi članovi” određenih stranaka (koje su bile trenutno na vlasti) čije reference su bile sve drugo samo ne profesionalizam i poznavanje posla.
Ne želim da nabrajam koliko sam za ove 4 godine imao razgovora gdje mi poznanici, prijatelji, rodbina govore da su konkurisali “tu i tu”, bilo da se radi o ministarstvu, nekom državnom preduzeću, školi itd. i da im se otvoreno kaže: ”Brate, sestro, to radno mjesto je predviđeno za ‘tu i tu’, ‘toga i toga’ jer dolazi direktoru/direktorici ‘to i to’, jer je brat ili sestra funkcioneru (bilo opštinskom, ili državnom) ‘tome i tome’, i moram ti to ovako reći”. Naravno, dok mi to pričaju osjećam se ljudski poraženo, beskrajno razočarano. Kako drugačije? I, čujem, razumljivo, od velikog dijela njih: ”Brate, ne mogu više, idem, čemu da ostajem ovdje, besmisleno je!”
Sjetih se događaja iz jednog podgoričkog kafića za vrijeme 43. Vlade. Naime, svratio u kafić jedan ministar da popije kafu s društvom i priđe mu konobarica, a osim uzimanja narudžbine predstavi se ministru i kaže kako je magistar “toga i toga”, da je osim magisterija završila još “to i to”, da se prijavila na bezbroj konkursa i kako je sve bilo uzalud, da proizilazi kako može, izgleda, da kao magistar bude samo konobarica. I, eto, pita njega, ministra, postoji li način, mogućnst da ipak bude i nešto drugo osim konobarice? Odgovor ministra je bio: ”Učlani se u ‘tu i tu’ stranku, oni su sad u mogućnosti da zaposle dosta ljudi”, to mi priča jedan od mojih najboljih drugova, koji je prisustvovao događaju, a ja se ”smijem”. Od muke.
A svega ovoga, sličnih primjera širom Crne Gore je ”mali milion”. Postavlja se logično pitanje, ako neko ko želi da uči, studira, ”osvoji” neko znanje a nema potrebu, niti želju da bude ”drug član” te i te ili one i one stranke… kako da se zaposli? Ako nekome brat, sestra, tetak, ujna, kum, blizak drug ili baš veliki prijatelj nije funkcioner stranački, opštinski ili državni, kako (taj neko) da se zaposli i radi bilo kakav posao osim fizikalisanja, rada na trafici, prodavnici ili konobarisanja? Stvarno, kako? Trebamo li svi, na silu, protiv volje da uđemo u neku stranku kako bi se ”popeli” za iole normalan posao? Trebamo???
I to su promjene od 30. avgusta 2020??? Ne, zamjene!
Da, svako od nas ko se stvarno (a bez ikakvog zadnjeg interesa) toliko borio, izgarao, svih ranijih decenija za neku normalniju, uravnoteženiju, bolju, ljepšu Crnu Goru – borio se ne za promjene, nego za zamjene i ispao je ”ovca”.
Ja to, eto, javno priznajem.
Dragane, ispao si ”ovca”!
Autor: Dragan Leković
