Jesper Jul je bio danski porodični terapeut i edukator sa velikim ugledom u cijelom svijetu. Njegova knjiga “Vaše kompetentno dijete”, jedan je od najcjenjenijih svjetskih vodiča za roditeljstvo i svjetski bestseler.
Ovo je odlomak iz knjige Jespera Jula „Kako biti vođa vučjeg čopora“.
Funkcioniše li princip strog, ali pošten?
„Dosta dugo u prošlosti, moć odraslih nad djecom bila je zasnovana na neograničenoj slobodi da demonstriraju svoju moć, a to je često uključivalo i destruktivne metode. Takav autoritet je kod djece izazivao strah i nesigurnost, a ne povjerenje i poštovanje. Strah se održavao prijetnjom, fizičkim ili psihičkim nasiljem. Drugi način uspostavljanje kontrole nad djetetom bilo je ispoljavanje ljubavi prema njemu na uslovljen način, zavisno od njegovog ponašanja, prenosi Zadovoljna.rs.
Neki roditelji ili nastavnici, često opisivani kao „strogi, ali pravedni“, uspijevali su da zasluže poštovanje djece i mladih, ali je većina njih bila prilično nemilosrdna i vršila je svoju vlast na proizvoljan način koji je uglavnom bio u njihovim interesima. Takav je bio poredak i uopšte se nije radilo o nedostatku ljubavi. Zapravo to je bio uobičajen način za ispoljavanje ljubavi u porodicama, ali i stil rada vaspitača u vrtićima i školama.
Onda su se desile dvije važne stvari koje su zauvijek promijenile te stare obrasce ponašanja.
Prvi je bio anti-autoritarni pokret u zapadnim društvima, koji je naveo odrasle da dovedu u pitanje svoj odnos sa djecom. Druga je bila odluka žena da se otrgnu od svoje potčinjene uloge muškarcima i preuzmu sudbinu u svoje ruke.
Važnost ličnog razvoja
Svako dijete dolazi na ovaj svijet neopterećeno društvenom i političkom istorijom svojih roditelja i predaka. Djeca samo dopuštaju da se stvari dešavaju. Ona ne dovode u pitanje ni svoje postojanje ni svoje pravo na život. Od ulaska u 21. vijek desio se značajan pomak u ciljevima koje su vaspitači počeli da postavljaju sebi u radu sa djecom – umjesto da ih uklapaju u grupu, počeli su da podržavaju njihov lični razvoj. U školama, uglavnom u skandinavskim zemljama, umjesto autokratskih poredaka, počeli su da se ukorjenjuju demokratski. Naravno da se napravio i dubok jaz između različitih struja, pa su razni „stručnjaci“ počeli da pričaju o „raspadu porodice“, „haosu u školama“ i predviđali su razne crne scenarije. I danas ćemo često osjetiti nalete nostalgije ljudi koji pominju „dobra stara vremena“ kada žene i djeca „nisu imali pravo glasa“.
Da, vođstvo više nikada neće biti isto. Ali pošto nam je i dalje potrebno, moramo raditi na tome da ga ponovo otkrijemo. Vođe čopora u današnjem društvu vode računa da ne naruše integritet ljudi koje bi trebalo da vode, kao i svoj sopstveni. Svi su važni. Ovo je izazov sa kojim se suočavaju savremeni roditelji i nastavnici. Oni su pravi pioniri i treba im aplaudirati svaki dan jer su sa punom posvećenošću nastavili ovaj proces. Možda će njihov doprinos i iskustvo u nekom trenutku psihološki dovesti čovečanstvo na isti nivo na kome se već nalazi u tehnološkom i ekonomskom smislu.
Poštovanje dublje od bilo čega drugog
Već sam rekao da je najvažniji uslov u ovom procesu transformacije liderstva lični autoritet. Samo on može zamijeniti autoritet na osnovu uloge koju osoba zauzima u grupi ili društvu. Lični autoritet se gradi na samopoštovanju, samospoznaji, samopouzdanju i sposobnosti da se sopstvene vrijednosti i granice shvataju ozbiljno, ali bez pretjerivanja. Ovome se mora dodati i sposobnost da se drugi ljudi shvataju ozbiljno, da se poštuju i da se sa njima saosjeća. Sve ovo nije lako.
Zašto je ovo tako teško za mnoge od nas? Čini mi se da postoje tri razloga: prvo, većina nas je vaspitana da se prilagodi i postane kao drugi, zaboravljajući na sopstvenu ličnost; drugo, žene se posebno plaše da budu etiketirane kao egocentrične i previše egocentrične; a treći razlog je eklatantno odsustvo jasnih obrazaca. Većinu nas su odgajali roditelji i nastavnici kojima je bilo svejedno ko smo, zbog čega to nismo sami otkrili. To znači da smo pred izazovom da praktikujemo osobine ličnosti koje nisu bile cijenjene u našim porodicama ili školama. Međutim, ovi napori se isplate našoj djeci – i mi ćemo od toga imati koristi.
Dobra vijest je da je sve ovo izvodljivo i da će kvalitet našeg života, našeg rada i naših odnosa imati koristi od toga. Uvijek možemo da učimo od naše djece i sa njima. U prošlosti bi ovakav stav odmah vodio optužbi da povlači za sobom gubitak poštovanja prema odraslima. U stvari, potpuno je suprotno: izaziva poštovanje u očima djece i učenika, a poštovanje je dublje od bilo čega drugog. To znači da možda više nećete moći da donosite onoliko hijerarhijskih odluka kao nekada, ali će vaš uticaj biti mnogo veći. Svako ko ide ovim putem može u početku da osjeti strah ili strepnju jer napušta teritoriju koju dobro poznaje.“
Izvor: Zadovoljna.rs
