Nestašica roto papira na tržištu prije samo dvije godine, koja se osjeća do danas, iznova je postavila pitanje kako je zatvorena fabrika papira u Beranama i kako je tome pripomogao Igor Lukšić, najprije u ulozi ministra finansija, a zatim predsjednika Vlade.
Mnogi smatraju da je ta fabrika, koja je u trenutku privatizacije i početka propadanja bila dovedena tehnološki do savršenstva, mogla da se transformiše makar za proizvodnju roto papira za crnogorsko i tršište regiona. Posljednji direktor beranske fabrike papira, prije privatizacije, Milić Joksimović, smatra da je ta fabrika realno mogla da se sačuva, ali da je prodaja i privatizacija predstavljala političku odluku.
„To je bila politička intencija. Uvesti je u stečaj, prodati i privatizovati. A to je, kao što se i vidjelo, značilo kraj i fabrike“ – prisjeća se Joksimović.
Prema njegovim riječima, fabrika papira u Beranama uvedena je u stečaj u trenutku kada je dostigla savršenstvo u tehnološkom smislu.
„Postojale su dvije papir mašine. Jedna za proizvodnju finih papira, do stotinu trideset grama. Druga mašina je imala raspon proizvodnje do čak trista gramskih papira, i mislim da je to bila jedina mašina te vrste u bivšoj Jugoslaviji. Mislim da tu mašinu nije imala ni Slovenija“ – kaže Joksimović.
On sa žaljem konstatuje da su takve mašine završile, navodno, kao staro gvožđe.
„Za jednu nisam siguran, a za drugu znam da je navodno kao staro gvođždje otišla za Tursku“ – kaže Joksimović. Prema pouzdanim informacijama, mašine su prodate po cijeni starog gvoždja, ali su u Tursku prenesene do posljednjeg šrafa, i tamo bez problema stavljene u pogon.Kako i zašto je dozvoljeno da fabrika papira u Beranama propadne, i ko je tome „kumovao“?
To je pitanje koje se i danas postavlja u svjetlu činjenica da je fabrika bila modernizovana do savršenstva, a Crna Gora, kao i sve zemlje regiona, ima probleme sa nabavkom roto papira za potrebe dnevne i periodične štampe.Fabrika papira „Beranka“ prodata je iz stečaja beogradskom preduzeću Tigo-impeks 2004. godine.
Vlasnik tog preduzeća Radoje Gomilanović navodno je iz ranijih poslova sa ovom beranskom fabrikom imao je obezbijeđena potraživanja od 200 hiljada eura, odnosno sa pripadajućim kamatama preko 250 hiljada.
Obezbijeđena potraživanja u iznosu od 400 hiljada eura, takođe sa pripadajućim kamatama i sa fiducijom na skoro kompletnu imovinu fabrike, osim papir mašina, imala je i Vlada Crne Gore. Svoja potraživanja od 56 hiljada eura, fiducijom nad postrojenjem vodozahvat bio je obezbijedio i ZOIL Lovćen.
Gomilanović je, međutim, odmah po kupovini fabrike zatražio reprogram dugovanja od Vlade i ZOIL-a. I dobio. Vlada je vlasniku „u interesu pokretanja proizvodnje“ odobrila prolongiranje isplate pola duga, a za drugu polovinu ga je obavezala da uloži u investicije. To je bilo u onom periodu kada je Igor Lukšić bio ministar finasija u vladi Mila Đukanovića.
Lukšić je, nije zaboravljeno, bio predsjednik Vlade Crne Gore u trenutku kada je fabrika počela da propada, ali nije ni prstom mrdnuo da to zaustavi.
„Lukšić je bio taj koji je trebao i mogao da zaustavi propast fabrike, tako što bi tražio nazad sredstva koja su data, a nisu vraćena. Mogao je da uvede stečaj i da zaustavi dalje propadanje fabrike. To je bila poslednja šansa da se fabrika spasi“ – kaže Joksimović.
On nema odgovor na pitanje zašto Igor Lukšić u ulozi premijera nije tražio od Radoja Gomilanovića, koji je bio sitan igrač mnogo krupnijih biznismena, da vrati novac koji je pozajmljen.
Dvjesta hiljada za pokretanje proizvodnje, i još toliko da se vrati u kasnijem periodu. Lukšić se, kao iz svog džepa, odrekao tih para crnogorskih poreskih obveznika, i od toga ga, smatra naš sagovornik, ni danas ništa ne može abolirati. Duga se odrekao i tadašnji ZOIL Lovćen. Tadašnja Atlasmont banka nije bila tako blagodarna prema beogradskom biznismenu, pa je odmah prisvojila i prodala fabrički restoran.
Do danas nije poznato šta je bilo sa upravnom zgradom na koju je ova ista banka takođe imala hipoteku. Kada se, u krajnjem, oduzme potraživanje koje je od „Beranke“ imao sam Gomilanović, zatim Vlada i Lovćen osiguranje, dobija se odgovor na pitanje kako je preko žiro računa Fabrike papira u stečaju od ugovorene kupoprodajne cijene od blizu milion eura, prošlo samo 250 hiljada.
Ta činjenica nije bez značaja. Ona je u direktnoj suprotnosi sa kuporodajnim ugovorom, koji je u članu 2 predvidio da ukoliko u roku od 45 dana kupac ne isplati iznos od 999.573 eura preko žiro računa prodavca, „ugovor će se smatrati automatski raskinutim, sa posljedicama kao da nije ni zaključivan“.
Ne treba zaboraviti da je stečaj 2004. godine, do kada je fabrika bila u vlasništvu beranske tada opozicione lokalne uprave, uveden upravo na zahtjev Radoja Gomilanovića preko njegovog preduzeća Tigo-impeks, kao jednog od obezbijeđenih povjerilaca. Iste godine u oktobru Gomilanović je kupio „Beranku“ na javnoj licitaciji.
Dolutao je čudnim putevima u Berane, napravio karambol, a zatim sve prepustio da ode u propast. Portal RTCG je ranije napravio foto i vedeo reportažu o tome kako danas izgleda fabrika papira u Beranama, nakon što su iz nje rasprodate sve vrijedne mašine i oprema i pokradeno sve što je moglo da se pokrade.
Niko zbog toga nikada nije odgovarao. Niko nije nikada čak ni postavio pitanje zašto nije pokušana da se spasi ova fabrika, koja je, sasvim sigurno, i danas mogla da radi i da sigurno čitavo balkansko tržište snabdijeva svim vrstama papira, a ne samo Crnu Goru.
Izvor: RTCG
