Na čitavom planinskom prostranstvu sjevera Crne Gore, fabrike vode do sada su otvorene jedino u Kolašinu i Šavniku, dok na velikom prostranstvu od Gusinja na krajnjem sjeveroistoku, pa sve do Pljevalja na sjeverozapadu, od ogromnog broja velikih i najkvalitetnijih izvorišta, industrijski nije valorizovano nijedno.
Neki privatni preduzetnički pokušaji u Gusinju i Rožajama završeni su neuspješno zbog administrativnih barijera, ali i, kako se pričalo, i priitiscima koje su ti preduzetnici počeli da trpe. Od koga, ostala je tajna. Prema trenutno raspoloživim podacima, fabrike za flaširanje vode u Crnoj Gori godišnje mogu da proizvedu 350 miliona litara flaširane vode, i to bi za naše potrebe bilo više nego dovoljno, ali se proizvodi znatno manji procenat potreba domaćeg tržišta. To je razlog što je domaće tržište preplavljeno flaširanim vodama iz uvoza, koji pokriva preko šezdeset odsto ukupnih potreba Crne Gore. Prema nekim podacima, Crna Gora je u jednoj godini uveze čak dvadeset i dva miliona litara flaširane vode.
Na Ali-pašinim izvorima u Gusinju vode najboljeg kvaliteta svakodnevno u neizmjernim količinima otiču u nepovrat. Ovo veliko i atraktivno mjesto oživi jedino na Ilindan, kada se tu održava tradicionalni susret lokalnog stanovništva i dijaspore.
„Nije riječ samo o Ali-pašinim izvorima. Šta je sa vodom na vodopadu Skakavica, ili na još desetine izvorišta na padinama Prokletija, koji su velikog kapaciteta. Sve to otiče, dok mi u prodavnicama ovdje u Gusinju i Plavu, kao i u čitavoj Crnoj Gori, kupujemo flaširane vode iz uvoza“, pričaju mještani Gusinja. Da izvorišne vode na sjeveru države nisu ni izbliza valorizovane kako bi trebalo da budu, niti u cilju pokrivanja domaćih potreba, tako ni u cilju razvijanja proizvodnje i privlačenja stranih investitora, nije nikakva novost.
Apsurdno zvuči precizan podatak da je samo na području opština Berane, Andrijevica i Petnjica katastarski registrovano preko tri hiljade izvora pitke vode, od kojih ni jedan, ne računajući one koji su iskorišteni za gradske ili seoske vodovode, nije industrijski valorizovan. Ovi podaci su se nekada mogli pronaći u dokumentu pod nazivom Katastar izvorišnih voda na području opština Berane, Andrijevica i Petnjica, koji je sačinjen prije više od trideset godina. Originalni dokument je najvjerovanije otuđen još prije više od deceniju, mada se zvanično tretira da je nestao u požaru, kada je u Beranama izgorjela zgrada u kojoj su se u to vrijeme nalazile kancelarije ovog resornog sekretarijata. Katastar izvorišnih voda svojevremeno je izradio tadašnji zavod za urbanizam i projektovanje iz Ivangrada, i kao vrlo vrijedan dokument čuvan je više od tri decenije, sa oznakom vojna tajna.
Upravo na osnovu ovog dokumenta utvrđeno je da na području terena koji je istraživanjem obuhvaćen postoji najmanje trideset izvora pitke vode koji zadovoljavaju sve kriterijume da bi mogli da se koriste u komarcijalne svrhe, odnosno koji su kapaciteta od pet do 50 litara u sekundi. U Petnjici ističu da bi samo komercijalizacija izvorišta i izgradnja fabrika na dvije najveće rijeke na teritoriji te opštine, Trpeške i Popče, bilo dovoljno da ovaj kraj zaživi i dobije značajnu industrijsku granu.Istovjetna priča o neiskorištenim resursima, kao u Gusinju, Beranama ili Petnjici, može se čuti u Bijelom Polju, Plavu, Rožajama, Pljevljima i, najapsurdnije zvuči, na Žabljaku.
“Zamislite, pored toliko izvorišta koje imamo na ovoj planini i naprepoznatljivijoj zimskoj i ljetnjoj turističkoj destinaciji, na teritoriji naše opštine nije izgrađena ni jedna fabrika za flaširanje vode. Tako, u nedostatku lokalnog brenda, turisti na Žabljaku ljeti gase žedj vodama iz uvoza”, kažu tamošnji turistički radnici. Država i lokalna uprava u Rožajama još uvijek nijesu ni industrijski ni turistički valorizovali čak ni ogromne kapacitete najkvalitetnije izvorske vode na Vrelu Ibra u tom sjevernom gradu.
“Ko nije vidio Vrelo Ibra, taj ne zna šta znači divlja ljepota i nepresušno izvorište pitke vode. Ibar, nažalost, svi znaju nizvodno kao prljavu i zagađenu rijeku. Pozivamo sve ljubitelje prirode, a onda i zainteresovane investitore, da dođu na izvorište ove rijeke ispod planine Hajle, tek nekoliko kilometara od grada”, ističu u lokalnoj turističkoj organizaciji u tom gradu.
Dok su rafovi domaćih prodavnica puni uvoznih flaširanih voda, u vremenu kada pitka voda u svijetu postaje traženija tečnost čak i od nafte, vode sa ovih i drugih izvorišta na sjeveru Crne Gore, svakodnevno otiču u nepovrat. Ostaje i dalje bez odgovora pitanje zašto pijemo vodu iz uvoza, kada naše najkvalitenije planinske vode ima toliko da bi Crna Gora lako mogla postati lider u regionu, i po proizvodnji, i po izvozu najčistijih i najkvalitetnijih izvorišnih voda.
Upućeniji u ovu priču spremni su samo da vam na uvo kažu kako se ovaj čitav problem zapravo vrti oko interesa takozvanih uvozničkih lobija, i da su iz tih razloga propali individualni preduzetnički pokušaji otvaranja fabrika flaširanih voda u Gusinju i Rožajama.
Izvor: RTCG
