Škole na sjeveru Crne Gore, naročito u Mojkovcu i okolnim selima suočavaju se s ozbiljnim izazovima – jedan od njih je što u školama ima sve manje djece što prijeti gašenju mnogih obrazovnih ustanova.
Ovaj alarmantan trend, izazvan migracijom stanovništva prema većim gradovima i inostranstvu, ozbiljno ugrožava opstanak seoskih škola, ali i život u tim naseljima.
U razgovoru za Portal RTCG, direktor Osnovne škole “Aleksa Đilas Bećo” u Mojkovcu, Dejan Rubežić, podijelio je svoja iskustva i razmišljanja o ovoj situaciji koja svakim danom postaje sve teža.
“Zatvaranje škola u selima nije samo pitanje obrazovanja, već pitanje same budućnosti tih naselja. Nažalost, ukoliko nastavi ovakav trend, broj učenika će i dalje padati, a sela će postajati sve pustošnija”, rekao je Rubežić.
Naglasio je da svake godine ima 20 do 30 učenika manje.
“Sela se polako pretvaraju u vikend naselja, a mi se pitamo kako da zadržimo mlade ljude na selu. Ako ovako nastavimo, čak ni gradovi neće bit pošteđeni. Već imamo dvije zatvorene škole , a još jedna je pred gašenjem, jer trenutno ima samo jednog učenika. Kada taj učenik završi četvorogodišnju školu, to je kraj i za školu, ali i za život u tom selu”, zaključio je Rubežić.
Mlada seoska učiteljica Jadranka Krgović, koja predaje u selu Gojakovići, govorila je o tome da ima samo jednog učenika, ali je to nije obeshrabrilo da bude posvećena tom poslu.
“Odgovornost koju imam prema svom učeniku nije ništa manja nego što bi bila prema tridesetoro djece. Ipak, žao mi je što dijete nema društvo, s kim da se takmiči i razvija takmičarski duh. Naša škola je prilično stara, dugo nije imala mokri čvor, grijemo se na drva uz pomoć furune, ali smo se zbližili”, ispričala je ona.
Jadranka kaže da je učenica kojoj predaje zapravo kao član porodice.
Iako uslovi nijesu idealni, ona je posvećena svakom trenutku provedenom sa svojim jedinim učenikom.
“Radujem se svakom novom danu sa njom. Najveća želja koju imam za nju je da, osim znanja iz ove učionice ponese i ljudske vrijednosti da bude, prije svega dobar čovjek i da ostvari svoje snove”, zaključila je Jadranka.
Slično iskustvo o predanosti i ljubavi prema učiteljskom pozivu ima i Žarko Joksimović, dugogodišnji seoski učitelj, koji je nakon 44 godine radnog staža na pragu penzije.
“Nekada su škole bile pune djece, a učitelji su bili poštovani. Djeca sa sela su bila željna znanja i ambiciozna, a tako su ih i vaspitavali. Bio sam učitelj u selu Stožer, a kasnije sam prešao u grad. Ovaj posao nije za svakog, moraš voljeti djecu i svoj posao. Kada sam počinjao, imali smo samo staru tablu i kredu, ali djecu su pješačila kilometrima samo da bi učila. Danas imamo mnogo bolji materijalni položaj, ali čini mi se da je sve postalo forma”, ukazuje Joksimović.
Priznaje sa tugom da više nema tog entuzijazma i želje za učenjem.
Mnogo je bilo emotivnih momenata koji su obilježili njegov rad, naročito kada je morao da radi sa djecom bez roditelja.
” Za takvu djecu moraš biti posebno pažljiv jer postaješ važna figura u njihovom životu. To je bio moj zadatak, da im pokažem da i oni jednog dana mogu biti učitelji i prenositi znanje”, zaključio je Joksimović.
Ove priče ukazuju na duboke promjene koje se dešavaju na sjeveru Crne Gore, gdje su seoske škole suočene sa s velikim izazovima. Mali broj učenika, migracija stanovništva i zatvaranje škola prijete ne samo obrazovanju, već i opstanku cijelih naselja.
Izvor: RTCG
