Na jednom mjestu u Crnoj Gori, tamo gdje planine ne gledaju u horizont, već u sebe, i gdje rijeka ne teče – nego govori, postoji most. Nije to samo betonska konstrukcija nad liticom. Nije ni turistička destinacija, niti relikt nekog zaboravljenog doba.
Most u Đurđevića Tari je nešto dublje i nešto više. To je zid od betona iza kojeg pulsira prošlost. To je arhitektonska rečenica koju je narod zapisao bez papira. I tišina koja nas opominje da ima stvari koje ne blijede.
U maju 2025. godine, nakon više od osamdeset godina postojanja, taj most dobiće novu šansu – ne da bude drugačiji, već da ostane isti. Rekonstrukcija će trajati osam mjeseci, a sredstva dolaze iz daleke Kine. Narodna Republika Kina, zemlja u kojoj se ime ovog mosta izgovara s poštovanjem zahvaljujući filmu koji ih je od djetinjstva vezivao za balkanske planine, donirala je 51,8 miliona juana – oko 7 miliona eura – za njegovu obnovu. Radove će izvoditi Shandong Luqiao Group Co., LTD., dok je crnogorska strana zadužena za nadzor i dodatne troškove.
Ova obnova nije samo pitanje betona. Ona je pitanje odnosa. Pitanje poštovanja prema svemu što je ovaj most pretrpio, nosio, bio i što još uvijek jeste.
Radovi počinju u maju
U Ministarstvu saobraćaja nedavno je potpisan dopunski ugovor o donaciji sredstava za projekat rekonstrukcije mosta na rijeci Tari, čime su se stekli uslovi da obnova mosta počne. Saopšteno je da će se ovaj projekat realizovati uz podršku Narodne republike Kine, a ugovorom je definisano da će sve troškove radova vrijednih više od šest miliona eura snositi kineska strana.
Kako je navedeno, ministarka saobraćaja Maja Vukićević potpisala je sa predstavnicima Kine Dopunski ugovor o realizaciji Ugovora o donaciji sredstava za projekat rekonstrukcije mosta na rijeci Tari.
Vrijednost donacije iznosi 51,8 miliona kineskih juana (oko 6,64 miliona eura), a izvođač će biti kineska kompanija, u saradnji sa domaćim partnerima.
– Most u Đurđevića Tari prepoznat je kao jedno od najvažnijih djela u oblasti projektovanja i izgradnje u svijetu prije Drugog svjetskog rata, a u NR Kini je ostavio snažan utisak kroz prikaz u poznatom jugoslovenskom ratnom filmu „Most“ reditelja Hajrudina Krvavca, koji je svojevremeno bio jedno od najpopularnijih ostvarenja partizanskog žanra –saopšteno je nakon potpisivanja ugovora.
Naglašeno je da projekat rekonstrukcije mosta u Đurđevića Tari predstavlja simbol prijateljstva između Crne Gore i Narodne Republike Kine, kao i dobar primjer uspješne realizacije donatorskih projekata.
Most u Đurđevića Tari građen je između 1937. i 1940. godine, u vrijeme kada je svijet još živio u nadi da neće doći do rata, koji će uskoro buknuti. Projektovao ga inženjer Mijat S. Trojanović, a izgradila firma „Građevinar– iz Beograda, u okviru infrastrukturne modernizacije tadašnje Kraljevine Jugoslavije.
Bio je to poduhvat ravan gradnji katedrale, s razlikom što se ovdje nije molilo – ovdje se radilo. Materijal je dopreman na konjima, ljudi su visili sa stijena bez osiguranja, sve je bilo izloženo prirodi – kiši, vjetru, Tari… I sve to je – opstalo.
Most se uzdiže 172 metra iznad rijeke, a glavni lučni otvor ima raspon od 116 metara, što ga je u trenutku završetka činilo najvećim betonskim lučnim mostom u Evropi. Ima ukupno pet lukova, a dužina cijele konstrukcije iznosi 365 metara – simbolično, za svaki dan u godini.
Ali tada, u njegovoj betonskoj mladosti, niko nije slutio šta će taj most morati da izdrži. I koliko će koštati da preživi.
U maju 1942. godine, Crna Gora je gorela pod čizmom italijanske okupacije. Partizani su znali da dolaze teže trupe, jača ofanziva, i da je most na Đurđevića Tari – saobraćajna aorta prema sjeveru – jedina tačka koju moraju žrtvovati da bi nešto drugo spasili.
Taj zadatak pao je na čovjeka koji je most poznavao do posljednje zategnute sajle. Lazar Jauković, inženjer koji je pomagao u njegovoj izgradnji, donio je najtežu moguću odluku – da ga sruši.
Jauković je tačno znao gdje treba postaviti eksploziv. Jedan luk je pao. Most je postao neprohodan. Italijani su zaustavljeni – ali ne zadugo. Ubrzo su uhvatili Jaukovića. I bez suđenja, bez riječi, strijeljali ga na samom mostu.
Priča o Jaukoviću je više od herojske. To je priča o onima koji razaraju ono što vole jer znaju da je to jedini način da nešto veće preživi. Njegovo ime danas nose škole, ulice, ali nijedna tabla ne može nositi ono što nosi ovaj most.
Godine 1969, reditelj Hajrudin Krvavac snima film „Most“ – jedno od najemotivnijih i najnapetijih ostvarenja u žanru partizanskog filma. Film se ne drži tačno Jaukovićeve priče, ali duh je tu – most koji treba srušiti, grupa ljudi koja ga brani, dilema između dužnosti i savjesti.
Sniman je na autentičnoj lokaciji – upravo na mostu u Đurđevića Tari. Kamera je zabilježila sve: sumaglicu koja se diže nad rijekom, sjenke lukova koje se lome po obližnjim stijenama, tišinu koja se čuje jače od eksplozije…
Film je postigao veliki uspjeh u Jugoslaviji, ali je pravu slavu stekao u Kini. Tamo je prikazivan decenijama. Postao je dio filmske tradicije. Generacije Kineza su odrastale s tim kadrovima. I dan-danas kad posjete Crnu Goru, kineski turisti ne dolaze samo da vide most – već da dožive kadar. Da osjete ono što su osjećali likovi iz filma.
Za njih taj most nije samo destinacija. On je mit, sjećanje, priča koja traje.
Uspavana konstrukcija sada ponovo ulazi u centar pažnje. Radovi počinju u maju ove godine, a obuhvataće zamjenu dotrajale kolovozne ploče, obnovu pješačkih ograda, sanaciju pukotina, zaštitu armature, poboljšanje odvodnih sistema i sve druge zahvate koji su potrebni da bi most trajao još decenijama.
Plan je jasan – sačuvati autentičnost, ojačati strukturu, poštovati istoriju. Kineski izvođač će, prema dogovoru, obaviti sve ključne radove, dok će crnogorska strana nadgledati svaki korak, brinuti o okolini i bezbjednosti saobraćaja.
Tokom radova, saobraćaj neće biti u potpunosti obustavljen, već regulisan fazno i naizmjenično. Most će se obnavljati dok traje – i fizički i simbolički.
Ovaj most je prešao granicu između objekta i bića. On više nije samo konstrukcija. On je lik iz filma, stranica iz istorije, dio porodične priče, legenda, zaklon…
On zna kako je biti razapet između dva kraja. Zna kako je biti srušen. Zna kako je kad te tvoji dignu, a onda obore i opet te vrate. On zna kako izgleda poginuti na sebi. I zna kako izgleda kad te zaborave, pa te se iznova sjete.
Zato ga sada nećemo samo obnoviti – već ćemo mu se pokloniti. Kao što se poklanjamo ljudima.
U vremenu kada se sve mjeri po brzini i zaradi, ovaj most stoji kao suprotna mjera, vrijeme koje traje, tišina koja odzvanja, pukotina koja govori.
Njegova obnova, zahvaljujući Kini, nije samo tehnički projekat – to je kulturni gest, istorijski gest, ljudski čin. I nije važno koliko će koštati, niti koliko će trajati. Važno je šta znači.
A znači da se sjećamo, da znamo ko smo i da ne zaboravimo tišinu koja nas je dovela ovdje.
Izvor: Dan
